Talentirani nogometaši zaluđeni slatkim obećanjima vrlo lako ulijeću u ralje ljudi koji nemaju previše poveznica s legalnim menadžerskim poslovima. Ugovori se ne čitaju ili su tako sastavljeni da ih mladi igrači ne mogu ni razumjeti.

Poneki od njih odmah dobije automobil, novac ispod stola i stavlja potpis na ugovor kojim postaje rob, a da toga nije ni svjestan. Tek ako se probije te je prisiljen davati određeni postotak svojih primanja shvaća da je prevaren. No tada je kasno. Ni nogometna javnost nema previše suosjećanja za igrače koji zarađuju milijune, a kukaju zbog nečega što su potpisali.

Nešto slično je zadesilo i Eduarda koji, prema nekim informacijama, mora plaćati Mamiću 25 posto od onoga što zaradi. On to više ne želi pa će ta priča dobiti epilog na sudu. Hrvatski reprezentativac još je dobro i prošao, jer mnogi igrači su se tako odrekli i do 50 posto zarade, a da toga nisu bili svjesni.

Većinom je to slučaj s mladim nogometašima iz Afrike i Južne Amerike, kojima su ugovori bili sastavljeni na njima nerazumljivom jeziku i koji su vjerovali svojem menadžeru koji je u njima samo vidio robu od koje će dobro zarađivati.

'Postoje robovlasnički ugovori, i to na prostoru bivše države, ali potpisuju ih i nogometaši u Africi i Južnoj Americi', priznaje to i jedan hrvatski menadžer koji želi ostati anoniman, ne želeći se zamjerati svojim 'kolegama' koji na takav način zarađuju.

Primjerice, 2000. u Belgiji je izbila afera kada se saznalo da je 15 afričkih igrača potpisalo ugovore na jeziku koji ne razumiju, a kojima su se odrekli dobrog dijela svoje zarade u korist agenata. Umiješala se i Fifa, ali jedno od zla u nogometu ne može biti iskorijenjeno.

Mladi igrači bez menadžera jednostavno nemaju izbora. Javna je tajna da su igrači u hrvatskim klubovima daleko od prve momčadi i dobrog ugovora dok ne prihvate menadžera (rijetki su oni koji uspiju bez njega). Nakon toga je sve lakše, a sami zaključite tko nakon potpisanog ugovora dijeli novce koji pripadaju nogometašu. Sjetimo se primjera Danijela Subašića koji je nakon neuspjelog pokušaja odlaska iz Zadra bio prebačen u drugu momčad. No nakon što se pomirio s glavnim čovjekom kluba, Renom Sinovčićem, i odmah postao njegov igrač, vratar je opet stao među vratnice, a uskoro mu se i ispunila želja da ode u Hajduk.

'Uvjeren sam da ih menadžeri ne prisiljavaju na ugovore. Igrači osjete novac i ne razmišljaju o težini potpisanog', rekao je nedavno za tportal bivši hrvatski reprezentativac Danijel Šarić.

Tko zna koliko je robovlasničkih ugovora u Hrvatskoj? Eduardo sigurno nije jedini primjer. No igračima odgovora takva situacija dok njihov menadžer kontrolira klub u kojem igraju, jer imaju bolju plaću (veću nego što bi inače imali), pa im nije teško odvojiti dio novca za menadžera. Problem nastaje kada se ostvari unosan transfer u neki drugi klub, pa su u igri veće svote.

Fifa o tom pitanju nemoćno šuti, svjesna da bi to bila borba s vjetrenjačama, jer je nemoguće kontrolirati stotine tisuća ugovora od kojih je većina potpisana bez prisile, odnosno bez pištolja uperenog u glavu. U normalnom svijetu transfere sklapaju agenti s Fifinom licencom, a igrače zastupaju u razdoblju od dvije godine. Pravo na proviziju stječu ako u tom razdoblju osiguraju novi klub za igrača.

No, kao što se vidi, postoji i druga strana priče. Eduardo je imao robovlasnički ugovor i s bivšim menadžerom Suzanom, kojeg je namirio baš Mamić da bi postao jedini vlasnik igrača. Možda je na taj način izvršni dopredsjednik Dinama 'prisvojio' još neke strane igrače koji su stigli u Maksimirsku 128.

Dok je velik novac u igri, obični smrtnici se ne uzbuđuju previše oko toga tko je u pravu - Eduardo ili Mamić. Ali puno više je onih koji igraju za crkavicu, a još dio od toga daju i tzv. menadžeru.

Eduardo ima moć, ugled i novac da se upusti u pravnu bitku s Mamićem, ali neki drugi Eduardo iz Brazila, Kameruna, Senegala, Libije, Hrvatske, Srbije, BiH, Rumunjske, možda nikada neće dobiti priliku da se oslobodi okova 'nogometnog ropstva'.