Logika pokretanja novog natjecanja je jasna. Premda reprezentativni nogomet kvalitetom već neko vrijeme uvelike zaostaje za klupskim, velika natjecanja i dalje plijene veću pažnju gledateljstva. Budući da to publika voli, takva natjecanja su vrlo atraktivna tv kućama i organizatorima. Dosadašnji sustav se temeljio na tri tipa utakmica: kvalifikacijskim, onima na velikim natjecanjima i prijateljskima. Dok kvalifikacijske poprilično variraju po zanimljivosti, ovisno prvenstveno o tome tko s kime igra, i prvenstveno su bitne kako bi se došlo na veliko natjecanje, prijateljske utakmice su jednostavno… Prijateljske utakmice.

Mogu bit zanimljive za vidjeti što treneri isprobavaju, ali ne za puno više od toga. Ono što bi na temelju tog stanja bilo logično napraviti je, povećati broj natjecanja, skratiti kvalifikacije, i gotovo pa eliminirati prijateljske utakmice. Ovaj prijedlog to u velikoj mjeri radi. Štoviše, osigurava da će najbolji igrati s najboljima, što garantira interes, a u velikoj mjeri i kvalitetu natjecanja. Uostalom, kako je OVDJE pokazano, prijateljske utakmice najbolje reprezentacije i inače uglavnom igraju s direktnim konkurentima, pa formaliziranje toga i ima smisla. Za sada sve ok.

Za Hrvatsku, i slične reprezentacije, to bi mogla biti idealna situacija. Ako Hrvatska ostane među reprezentacijama koje bi igrale u najvišoj skupini, imala bi garantirano ono što joj je do sad u velikoj mjeri nedostajalo, više utakmica s najboljim reprezentacijama. Zbog formata i termina natjecanja, uopće me ne bi iznenadilo kad bi reprezentacije koje su pomalo u drugom planu dosta često dolazile do vrlo dobrih rezultata. I dalje sve štima.

No, kada prestanemo gledati samo reprezentacije i proširimo pogled i na klupski nogomet, vidimo neke očite probleme. Utakmice u skupinama se igraju u istim godinama kad se održavaju velika natjecanja. To znači da će velike reprezentacije, na nekoliko prijateljskih koje će sigurno igrati prije, i na utakmice koje su igrale na samom natjecanju, nadodati još četiri natjecateljske utakmice kasnije u godini, koje će se igrati paralelno s klupskim natjecanjima. U pravilu, nakon Svjetskog prvenstva, a nešto manje nakon Eura, kvaliteta klupskog nogometa prvih nekoliko mjeseci sljedeće sezone pada.

Dosta važnih igrača je ili ozlijeđeno, ili im treba više da dođu do optimalne forme. Kako će se skupine Liga nacija igrati u isto vrijeme, one će biti dodatno opterećenje za

već iscijeđene igrače i izgledno je da će momčadi često nastupati u šarolikim sastavima, kao i da će izbornici na tim utakmicama dosta eksperimentirati. Samim time, Liga nacija vjerojatno neće imati potencijal konkurirati ostalim velikim natjecanjima, već će više imati ulogu prijateljskih utakmica kojima će se dodati blago izražena natjecateljska nota, vjerojatno izraženija kod Hrvatske ili Grčke nego kod Njemačke i Španjolske ovoga svijeta. Dodatne utakmice će povećati opterećenja na već ionako preopterećene igrače, zbog čega ćemo vjerojatno imati više ozljeda. Dodatno, klupske sezone će u sezonama nakon velikih natjecanja vjerojatno još duže biti ispod uobičajenih razina. Nije neka sreća.

Što je imalo smisla napraviti? Jednostavno, smanjiti broj kvalifikacijskih utakmica. UEFA ima 54 članice. Premda se voli reći kako danas svi igraju nogomet, već se i površnim pregledom može uočiti kako od te 54 članice, nekoliko odskače, nešto je solidnih, dok ostale variraju od srednje žalosti do beznadnosti San Marina. Zašto jednostavno ne podijeliti kvalifikacije, i za Euro i za Svjetsko prvenstvo, u dvije faze. U prvoj bi se većina reprezentacija borila za ulazak u drugu fazu, dok bi se tek onda priključio ostatak. Više je formula, izostaviti iz prvog kruga najboljih desetak, dvadesetak... Tada bismo dobili manje besmislenih utakmica koje najbolje reprezentacije moraju igrati, a otvorili bismo više prostora za nešto smislenije. Bilo u obliku Lige nacija ili nečeg drugog. No, ne očekujem kako će se tako nešto dogoditi jer UEFA-i ne odgovara previše na političkoj osnovi. A pokušaj zadovoljavanja političkih, ekonomskih i sportskih interesa istovremeno, a prva dva su stjecajem okolnosti u međusobnoj suprotnosti, nužno dovodi do ne najsretnijih rješenja. Ima li ovo smisla? Pa ima. Ali je daleko od optimalnog rješenja.