Dragi pedaloljupci, već i ptice pjevaju o tom da je Hrvatska Pedalinska Monarhija potpisala primirje s Ujedinjenim Kraljevstvom. Ustvari, oni su potpisali s nama jer ih je bila frka. Pedalinskoj Monarhiji je bilo svejedno. :)

Evo odmah dva bećarca na tu temu:

Popio sam čaj s ambasadom
U London ne pedaliram kradom
Mijenjam šlauf, more, ljetne brige
Za pedalu i londonske Igre
Jedan - dva, pedaliram ja!

Dok pišem ovaj blog, sjedim na mjestu koje definitivno može dijeliti srebrnu medalju najljepšeg mjesta u Europi. Nažalost, Dunav nema sreće što je na istom kontinentu gdje i Jadransko more. :)

Zavaljen u sklopivoj stolici s vinom u otkrhnutoj metalnoj šalici i laptopom, tri metra sam udaljen od Dunava. S druge strane obale oštro se izdiže planina gusto obrasla šumom, a sve zajedno uvijeno u nisku sumaglicu. Osjećam se malen kraj cijelog tog prizora i sa strahopoštovanjem ih opisujem. Razmišljam kako sam došao sam tu na jedan dan i odmah si uzimam pravo opisivati ih, a oni će tu postojati još tisućljećima.

Nemojte zamjeriti što jedan od deset blogova ima sentimentalnu notu. Probat ću radije sve prepustiti učitanim fotografijama, a smanjiti trkeljanje. Umetanje slika koje zamijene tisuću trapavih riječi je prava prednost bloga. :)

Nakon Beča imam osjećaj da smo se konačno 'otisnuli u duboko more'. Dosad mi se uvijek činilo da plovimo unutar sigurnih obalnih voda. Do Beča su krajolici bili poznati i nisu stvarali osjećaj ushita radi nečeg novog. U gradovima bi uvijek izronio netko tko bi rekao: 'Gdje si, zemljače?' Ne treba mi više ta sigurnost. Sad smo naučili plivati i idemo malo u nepoznato. :)

Krajolik kojim prolazimo je prava biciklistička oaza. U Zagrebu prije puta, zamišljao sam Euro velo 6 kao autocestu, samo neku umanjenu, vrtićku verziju. Semafori, pune linije gdje se ne smije pretjecati, table s gradovima i pripadajućim kilometrima, zaustavni žuti trak, jedino sve umanjeno, to je bila moja slika.

Euro velo 6 nije tipična prometnica. To je jedan puteljak ne širi od dva i pol metra, ali se proteže dužinom Dunava od njegova izvora do Budimpešte.

Većinu vremena udaljeni smo od normalnih prometnica. Kad nismo tik uz Dunav, onda prolazimo kraj polja kukuruza i pšenice, šumarke i mala austrijska sela. Podsjeća me to na doba djetinjstva kad smo kao klinci na moru išli od plaže do plaže kroz trstiku ili dvorište neke ljute babe. :)

Samo mi kroz babino dvorište idemo u London!:)

Sigurno će mi neki zamjeriti što detaljnije ne opisujem put i događaje. Morate razumjeti da čovjek u višesatnom bicikliranju lagano uđe u neko stanje gdje misli same krenu vrludati moždanim Euro velom. Ima blogova pedalinaca koji detaljno opisuju našu rutu i događaje na njoj, pa je bolje da se ne ponavljam.

Dok sam tako već sad refleksno vrtio pedale, pojavili su mi se flashevi ljudi iz Beča koje smo vidjeli u prolazu. Netko je džogirao, netko biciklirao, netko rolao, a većina ih je imala slušalice u ušima. Imao sam dojam da im glazba iza tih slušalica služi kao stakleni balon koji njima formira mikrokozmos u kojem se osjećaju sigurno i ugodno. Hrpa šarenih i bučnih pedalinaca u kockastim majicama prođe kraj njih, a ovi ni da trepnu. Vjetar šušti kroz drveće, a oni ga ne čuju. Dunav proizvodi svoj umirujući zvuk, a njega nadglasa zvuk digitalizirane glazbe.

Želim reći kako ljudi radi virtualne sigurnosti neprimjetno gube doticaj sa svijetom i prirodom, a to ne bi smjeli.

Put u London poklonio mi je osjećaj slobode i vratio mi davno izgubljeni osjećaj da sam jedinka koja je dio prirode. Opet, nemojte krivo shvatiti taj pojam 'sloboda'. Recimo, danas smo sjedili za stolom i pola minute raspravljali o tome koji je dan u tjednu. Onda je konačno netko izračunao - četvrtak - i svima je to bilo potpuno svejedno. :)

Svi smo opterećeni kreditima i poslom i utopija je stalno na takav način funkcionirati. Ali dva tjedna u cijeloj godini je čisto OK. :)

Zatim, nema TV-a i novina.

Nema političara, manekenki koje hoće postati pjevačice, pjevača koji hoće biti nogometaši, nogometaša koji hoće postati manekeni. Nema bespotrebnih informacija koje se vrte u krug! :)

Pedalincima je jedina bitna informacija bitna kakvo će vrijeme sutra biti i hoće li se naći kakav zaklon u slučaju kiše te hoće li se oprana roba preko večeri uspjeti osušiti. Rudimentarne stvari koje me ne bude pod stresom.

I par pitanja za kraj da se malo poigrate u glavi: kad vam je zadnji put rosa smočila tenisice? Kad ste zadnji put spavali dok vam rominja kiša nad glavom? Kad su vam zadnji put u čašu soka zalutali gladni mravci? Kad ste zadnji put zastali potpuno neplanirano i okupali se u rijeci? 

Dragi moji, ne znate što propuštate! :)

Po pedali!

Našu rutu možete pratite ovdje.

http://www.endomondo.com/workouts/k6GBZqqmpxc