Iako je poznato kako je najlakše biti 'general nakon bitke' pa govoriti kako bi Hrvatska s drugom petorkom trebala dobiti Senegal, to baš i nije tako. Međutim, način na koji su Repeša i njegovi pomoćnici Slaven Rimac i Žan Tabak pripremili utakmicu – te kako su je vodili - zaista je čudan.

Prvo je Repeša iznenadio startnom petorkom u koju je ubacio 19-godišnjeg Maria Hezonju, jednog od najdarovitijih naših košarkaša. Podatak kako Hezonja u prve dvije utakmice protiv Filipina i Argentine nije igrao ni sekunde očito ih nije nimalo omela u ideji da Hezonja starta, a da na klupi ostane naš najbolji igrač Bojan Bogdanović.

Pratim rad Jasmina Repeše 20-ak godina, još od dana kada je bio pomoćnik Boška Božića – Pepsija u Novom Zagrebu. Nakon toga se probio do prvog sastava Cibone preko mlade njihove druge momčadi, Done (kasnije Franck), koja je bila poznata kao Cibonin inkubator u kojem su stasali mnogi. Nakon toga Repeša je napravio jako uspješnu inozemnu karijeru (Turska, Italija, Španjolska…), a trenutačno od ambiciozne zagrebačke Cedevite stvara stabilnog euroligaša. U ono što je posebno naglasiti jest činjenica kako je Repeša uvijek davao priliku mladim igračima.

I tu se vraćamo na Senegal. Iskreno, nije fer zamjerati Repeši to što je 'u vatru' od prve minute bacio mladog Hezonu, ali svakako mu treba zamjeriti to što ga nije vratio u igru. U tom slučaju poraz mu mnogi ljubitelj košarke ne bi zamjerio. Ovako je kod 13:13 u osmoj minuti povukao Hezonju na klupu i pokušao je spasiti stvar s Bogdanovićem.

Nema sumnje kako će ova utakmica ostaviti ožiljke na Hezonji koji je željan igre, jer u Barceloni, gdje je proveo dvije sezone, i nije se previše naigrao.

Dodajmo tome kako u završnici utakmice, kada je svaka lopta bila važna, na parketu nije bilo Darija Šarića, igrača s najvećim srcem u ovoj selekciji. Zaista čudno…

Na koncu je upisan pomalo sramotan poraz 77:75 od selekcije koja, osim NBA igrača Dienga, nema nijedno poznato ime na rosteru. I kako je Repeša taj šokantni i pomalo sramotni poraz komentirao?

'Možda će vam zvučati ludo i žao mi je što to moram reći, ali ako bih mogao birati, nikada se ne bi rodio na Balkanu. Zbog tog balkanskog mentaliteta, mi smo i ranije patili u ovakvim utakmicama. I drugi treneri su to morali prolaziti', kazao je između ostalog Repeša, rodom Čapljinac koji je igračku karijeru okončao u Dubrovniku.

Pa zar taj balkanski mentalitet nije bio ono što je sve sportaše s ovih prostora činilo drukčijima? Zar bi Dražen Petrović, Toni Kukoč ili Dino Rađa uspjeli u NBA ligi da nisu imali taj balkanski mentalitet? Zar Zoran Slavnić, Dragan Kičanović ili Dražen Dalipagić nisu uspjeli postati najboljim igračima na velikim natjecanjima upravo zahvaljujući balkanskom mentalitetu?

Naravno, taj balkanski mentalitet u kombinaciji s iznimnim talentom bio je dobitna kombinacija u gotovo svim momčadskim sportovima s ovih prostora. A trener je tu da sve to posloži i da balkanski mentalitet iskoristi na pozitivan način.

Ukratko, ono što je našim košarkašima trebala biti prednost i po čemu smo oduvijek bili posebni na kraju ispada – mana.

Naravno da je jasno na što je Repeša mislio. Plastično to bi ispalo ovako: balkanski mentalitet znači da biramo protivnike, da se 'napalimo' protiv najboljih, a 'kiksamo' protiv objektivno slabijih. Sličan je primjer Angola iz 1992. S OI u Barceloni, kada je izbornik Pero Skansi odmarao Dražena, Kukoča i Rađu, da bi nakon minus deset na poluvremenu spašavao stvar s Kukočem i Rađom. Tu muku od utakmice Dražen je morao gledati s klupe, a nema sumnje kako je gorio od želje da im ubaci 30-ak koševa…

Međutim, svaki treneri ima svoju viziju i naravno da želi odmoriti najboljeg igrača u tako napornom sustavu natjecanja.

Poanta je u tome da je Skansi ostavio Dražen na klupi svih 40 minuta, a Repeša je Bogdanovića podigao s klupe već u prvoj četvrtini i vidjelo se da je naš najbolji igrač potpuno izvan ritma, jer očito je u glavi posložio stvari tako da uopće neće igrati. Pa kako onda ne bi bio izvan ritma?

'Još uvijek razmišljam da možemo otići daleko', dodao je Repeša nakon poraza koji će dugo pamtiti. Nema sumnje kako će svih 12 naših igrača te naravno stručni stožer iz ovoga puno naučiti. Repešin pomoćnik Žan Tabak bio je član one srebrne olimpijske reprezentacije iz 1992. i jako dobro zna kako se takve utakmice dobivaju. Pa nije ni hrvatski Dream Team iz 1992. s lakoćom dobivao svoje protivnike. U kvalifikacijama za OI '92. Dražen i društvo poraženi su od Njemačke da bi se nakon toga mučili protiv objektivno slabije Rumunjske. Ali zahvaljujući balkanskom mentalitetu i želji da zaigraju u Barceloni protiv američkog Dream Teama te da razvesele Hrvate u ratom zahvaćenoj domovini, 'ginuli su na parketu'.

S godinama se očito nacionalni ponos izgubio i tzv. 'biranje protivnika' zaista se može pripisati balkanskom mentalitetu. Ali, ako ćemo biti pošteni, treba reći da bez tog balkanskog mentaliteta ova selekcija prije 12 mjeseci ne bi stigla do polufinala na Eurobasketu u Sloveniji. I zato se nadamo kako će u utakmicama koje slijede, protiv Grčke u srijedu, Portorika u četvrtak te naravno nakon toga u nokaut fazi upravo balkanski mentalitet donijeti našim košarkašima osmijeh na lice.