I sve do lipnja iduće godine, kad s centra krene prva Adidas Brazuca, Brazil će sve češće i češće biti na usnama i zaslonima svih koji profesionalno ili fanovski prate Najljepšu igru. Pričat će se i pisati o zemlji karnevala, sunčanih plaža, sambe, raskošnih ljepotica i tradicionalno očaravajućeg nogometa i iščekivati turnir koji obećava biti jedan od najspektakularnijih u povijesti.

Samo što je to slika koja se želi prodati svijetu pod službenim sloganom SP-a 'Sve u jednom ritmu'; stvarnost je malo drugačija.

U samoj zemlji rastuća je strepnja da Svjetsko prvenstvo Brazilu neće donijeti puno toga osim dugova za otplaćivanje. Cijene izgradnje i obnove stadiona narasle su gotovo dvostruko od onih prvotno planiranih, a od mnogih obećanih infrastrukturnih projekata (pogotovo onih prometnih) se odustalo ili su znatno izmijenjeni. Mnogi novinari, političari, 'obični' ljudi, ali i nogometne ikone izrazili su zabrinutost takvim razvojem situacije.

'Ovo neće biti SP za brazilski narod', rekao je Romario, danas poslanik u nacionalnom kongresu. Čak i uvijek diplomatski nastrojeni Pele izjavio je: 'Imamo priliku dati zamah našoj zemlji, ne samo na terenu nego i izvan njega, što je još važnije. Ali poput mnogih drugih ljudi, bojim se da nećemo iskoristiti tu priliku.'

No strah za budućnost samog brazilskog nogometa poslije SP-a još je izraženiji. Možda i razumljivo, uzevši u obzir da njegova transformacija traje već dulje vrijeme, a organizacija Mundiala samo je ubrzala proces.

Brazilski nogometni savez (CBF) naširoko je smatran najkorumpiranijom velikom organizicijom u zemlji i jednom od 'najprljavijih' asocijacija pod okriljem FIFA-e. Desetljećima je njome vladao zloglasni Ricardo Teixeira (zet bivšeg FIFA-inog predsjednika Havelangea): doslovce ne postoji veća afera – ne samo u brazilskom savezu, nego i u svjetskoj organizaciji – u koju taj nije bio barem posredno umiješan. Naposlijetku je prošle godine ipak bio prisiljen odstupiti sa svih položaja, ali zamijenio ga je njegov čovjek od povjerenja – Jose Maria Marin, nekoć također blizak i s diktaturom koja je vladala državom do 1985. Peticije za njegou smjenu nisu urodile plodom.

U međuvremenu su brazilski stadioni sve više postajali pozornice za iskazivanje nezadovoljstva, frustracija i bezumnog nasilja, a sukobi između organiziranih grupa ekstremnih navijača (tzv. Torcidas organizadas) odnijeli su 150 života u posljednjih 25 godina. Nogometna politika protiv toga se zadnjih godina bori pokušajima da ligu učini privlačnijom srednjoj i višoj srednjoj klasi te istisne buntovne elemente i huligane sa stadiona.

Brazil doživljava gospodarski zamah, u klubove je ušao velik sponzorski i televizijski novac koji omogućava da dulje zadrže mlade i vrate stare igračke zvijezde, ali posjećenost utakmica lige drastično pada: prošle sezone prosjek je bio tek malo više od 13 tisuća, što je pad od 13,6 posto u odnosu na prethodnu. Cijene ulaznica gotovo su udeseterostučene u posljednjih dvadesetak godina, a nogometno-navijačko nasilje pri tome nije nimalo smanjeno – jedino što se sve češće odvija izvan samog stadiona, pa savez i klubovi ne smatraju da je to problem koji se izravno tiče njih.

Međutim, nogomet jako usko vezan uz brazilski identitet – primjerice, o porazu od Urugvaja u odlučujućem susretu SP-a 1950., poznatom kao Maracanazo, sasvim ozbiljno se u povijesti uči kao o jednoj od najvećih nacionalnih tragedija. Korijeni takvog razmišljanja potječu još iz razdoblja s početka 20. stoljeća, kad je igra počinjala svoj razvoj usporedno s velikom preobrazbom društva iz robovlasničkog u moderno.

Brazil je tijekom povijesti 'uvezao' oko tri i pol milijuna ljudi iz Afrike, odnosno šest puta više nego područje Sjedinjenih Američkih Država, a ropstvo je ukinuto tek 1888. Oslobođeni robovi u pravilu su selili u velike gradove, gdje su stvorili novi, iznimno brojni sloj urbane sirotinje i izgradili nepregledne favele – kaotična naselja straćara u koje ni policija nije zalazila ako nije baš morala.

Ganjanje lopte isprva je bilo privilegija više klase, prvenstveno mladića školovanih na europskim sveučilištima, ali ubrzo je preuzela sirotinja. Nogomet je najdemokratičnija igra jer za njega ne treba nikakva oprema – samo koliko-toliko okrugli predmet koji može poslužiti kao lopta – i prepoznatljivi brazilski stil igre, pun vica i atrakcije, nastao je kad su ulični nogometaši počeli polako prelaziti na stadione. Većina najvećih nogometnih ikona došla je iz velikog siromaštva, praktično s ulice.

S ogromnim rastom popularnosti i uspjesima koji su uslijedili, nogomet je zapravo gradio naciju. Godine 1933. je objavljena knjiga 'Gospodari i robovi' sociologa Gilberta Freyrea, koja je do danas ostala najutjecajniji rad na polju definiranja nacionalnog identiteta. Freyre je okrenuo rasne teorije na glavu i upravo u vrlo heterogenom i izmiješanom sastavu brazilskog naroda vidio njegovu glavnu prednost – a nogomet je tijekom vremena postao najsnažnija metafora za njegove ideje koje je svaka kasnija službena politika prihvaćala.

Nogomet, kojeg je pokojni dr. Socrates Brasileiro opisao kao 'dio našeg najprimitivnijeg genoma, poput plesa', postao je dio brazilske svakodnevice, a odlazak na stadion značio je sudjelovanje, ne samo promatranje. Maracana je nekoć mogla primiti i do 200.000 gledatelja, a na njoj su se skupljali ljudi iz svih društvenih sfera. No njene renovacije išle su prema većoj ekskluzivnosti: 1999. su sva mjesta pretvorena u sjedeća, a 2007. je zatvoren i najjeftiniji dio tribine na koji se ulazilo samo s ulaznicom bez označenih mjesta.

'Smijemo li napustiti vitalni utjecaj Maracane kao javnog dobra, rijetkog mjesta u Riju na kojemu zaista možete spojiti ljude najrazličijih društvenih pozadina?', pisao je tada u New York Timesu brazilski akademik Bruno Carvalho. 'Koju ćemo cijenu platiti ako ne dopustimo takvo susretanje?'

Danas, nakon što je prethodno potpuno razvaljena i praktično ponovo izgrađena, Maracana prima 78.838 gledatelja. Za natjecanja pod izravnom ingerencijom FIFA-e, poput Kupa konfederacija i predstojećeg Svjetskog prvenstva, ukinut je i propis koji je omogućavao studentima, umirovljenicima i nezaposlenima da ulaznicu kupe u pola cijene.

Iako su se u kampanju za jeftinije 'socijalne' ulaznice uključili deseci tisuća ljudi iz Nacionalne udruge navijača te mnogi slavni i utjecajni poput Romaria, s FIFA-om nije bilo pregovora. Brazilska vlada morala je gotovo po ultimatumu prihvatiti i niz drugih promjena od svjetske nogometne organizacije, primjerice onih koji se tiču poreznih propisa i prodaje alkohola na stadionu (Budweiser je FIFA-in sponzor); u brutalnim policijskim i vojnim akcijama 'čišćene' su favele na brežuljcima oko stadiona, a ESPN je donio priču kako se ruši dvorana u blizini Maracane s bazenom u kojem se brazilske skakačice u vodu pripremaju za Olimpijske igre – sve kako bi se proširilo parkiralište i izgradio zabavni centar za posjetitelje.

Nogomet, koji je jednom izgradio naciju, sad je razgrađuje. Stadioni, nekoć mjesta stapanja kultura, sad se pretvaraju u čuvare klasnih podjela. 'Brazil je postao rob FIFA-e', rekao je Romario. 'Ovakvo SP moglo bi biti posljednji čavao u lijesu brazilske nogometne tradicije, onoga što nas je činilo posebnima.'