U subotu ćete moći samo na tportalu pročitati veliki intervju s Arpadom Šterbikom, za mnoge najboljim rukometnim golmanom svih vremena. Šterbik je u karijeri osvojio sve osim olimpijskog zlata. Bio je prvak svijeta, prvak Europe, ima četiri Lige prvaka, a 2005. je kao prvi golman u povijesti proglašen za najboljeg rukometaša svijeta.
Šterbik je gost tportalove stalne rubrike Intervju subotom, a s rukometnom legendom prošli smo čitavu njegovu karijeru. Saznali smo kako je počeo baviti se rukometom, zašto se divi svojim bivšim suigračima Zlatku Saračeviću i Mirzi Džombi te kako komentira čudesno srebro Hrvatske na netom završenom SP-u.
Čuli smo kako je bilo biti dio vjerojatno najbolje klupske momčadi u povijesti te zbog čega je nakon afere na EP-u 2006. odlučio više ne braniti za Srbiju, već je uzeo španjolsko državljanstvo. Pričao nam je zašto smatra da je nemoguće izabrati najboljeg igrača u povijesti i zbog čega je nemoguće usporediti Ivana Balića i Nikolu Karabatića.
Šterbik je u ljeto 2002. iz Jugovića došao u veliki Veszprem. Skupa s njim iz Zagreba je stigao Mirza Džomba, a tamo ih je obojicu čekao, nažalost pokojni, velikan Zlatko Saračević.
'Saračević je bio ljudina. Puno sam ga volio. U Veszpremu smo bili susjedi, stan do stana. Kad sam prvi dan došao na pripreme, noge su mi se odsjekle. Nisam znao što da radim. Ispred sebe vidiš jednu legendu rukometa, koja se prema tebi ponaša kao da ste vršnjaci. Ničim nije dao do znanja da je iznad bilo koga u ekipi. Družili smo se kao da smo sto godina zajedno i kao da smo ista generacija. Ostali smo u kontaktu i svaki put kad bih s nekim klubom došao u Hrvatsku, vidjeli bi se i družili. Jako mi je žao što nas je tako rano ostavio', rekao nam je Šterbik o ikoni koja je od srčanog udara preminula 21. veljače 2021.
S Džombom je Šterbik osim u Veszpremu igrao i nešto kasnije i u tadašnjem rukometnom Dream Teamu, Ciudad Realu.
'Mirza i ja smo zajedno došli u Veszprem, tamo bili tri godine i zajedno otišli u Ciudad Real. On je ostao tri godine, a ja šest. Mirza je rođen 1977., ja 1979. i praktički smo ista generacija. Zajedno smo proveli najljepši dio mladosti. Ne znam postoje li uopće riječi kako da opišem Mirzu. Gdje god da je igrao, svugdje su ga obožavali. I u Mađarskoj i u Realu.
Sjećam se kad smo napuštali Veszprem, cijeli je grad bio u šoku zbog Mirze. Svi su bili na ulicama i skupljali su se potpisi samo da ostane. Kad je nakon tri godine Španjolske prelomio da se vrati kući, svejedno me je pitao što mislim o tome, iako sam ja znao da je već odlučio. Toliko me je cijenio i važno mu je bilo moje mišljenje. Bilo mi je jako teško, ali rekao sam mu da je on taj koji mora donijeti takvu odluku.
Ne ja, ni bilo tko drugi. Zaista mi je bilo žao što je otišao jer smo ostali bez najboljeg desnog krila svih vremena, a i bez nevjerojatnog čovjeka i prijatelja. Iako sam u karijeri osvojio puno toga, gotovo sve, mislim da je najveći dobitak mog bavljenja rukometom to što sam dobio šansu upoznati čovjeka kao što je Mirza.'
Ostatak velikog intervjua s rukometnom legendom pročitajte sutra samo na tportalu u rubrici Intervju subotom.
