O emocijama i utakmici

Kada je Hajduk u pitanju meni je jako teško biti objektivan. Kada igra dobro – najbolji je na svijetu, kada igra loše – pobijediti će u sljedećoj utakmici, kada odigra loše i izgubi – katastrofa. Kada Hajduk izgubi daleko je teže pisati analizu nego kada pobijedi, a sada je teže nego nakon poraza od Istre 4:1, ili poraza od Dinama krajem prošle sezone 4:0. Ipak, ovu analizu dugujem sebi, da dušu olakšam i misli sredim.

Od širokog spektra emocija koje obuzimaju hajdučki puk u ovakvoj i sličnim situacijama ne osjećam ništa. Nisam ljut, to sam bio nakon prve utakmice. Nisam razočaran, to sam bio poslije Istre. Nisam ni tužan, jer sam duboko u sebi svjestan da bi više od ovoga bilo nerealno očekivati. A opet, nisam ni ponosan na nekakav kvazi-uspjeh, jer za prave uspjehe dodjeljuju se medalje i pehari, a do toga ovakav Hajduk u ovome natjecanju uz svu sreću svijeta ne bi došao. Naprosto sam prazan, spreman prihvatiti i odreagirati na idući podražaj koji će mi Hajduk stvoriti.

Lako je biti general poslije bitke. Trener Damir Burić nije imao taj luksuz, on je morao bitku voditi i bez obzira na hrpu primjedbi koju imam, a od kojih ću neke navesti na pripremu i vođenje ove utakmice, kao fan mu apsolutno ništa ne zamjeram. Prvu primjedbu imam već na samu postavu, jer se u njoj našao Andrija Balić. Nekada je lakše stvari vidjeti sa strane, a sa strane se već u prvoj utakmici vidjelo da je Balić fizički nedorastao protivniku kao što je Slovan. Međutim, Burić je na treningu vidio Balića drugačije, i potpuno je normalno da je odlučivao na temelju toga. Ipak, kod te odluke vidjelo se njegovo neiskustvo u odlučivanju, jer bi iskusan (ili barem mudriji) trener ispoštovao podražaj utakmice u kojemu se pokazalo da je Balić protiv ovog suparnika beskoristan.

Druga primjedba ide na poziciju Sušića. Tino Sušić nije krilo, niti može dobro odigrati na krilu, barem ne onoliko dobro koliko na drugim pozicijama. Siguran sam da je Tudor još uvijek trener da ga u ovoj utakmici ne bi stavio na krilo, jer je s time već eksperimentirao i pokazalo se neproduktivnim. Ali Burić je tek nedavno postao trener Hajduka i sposobnosti svojih igrača tek upoznaje, a pošto i nekim drugima dajemo sto dana i Buriću trebamo ovu grešku oprostiti. Znam da se mnogi s ovime neće složiti, ali i igranje Jeffersona je bila pogreška. S dva stopera i razbijačem Hajduk je bio predefenzivan za utakmicu u kojoj lovi rezultat. Nadalje, Jeffersonu iznošenje lopte i prebacivanje igre na protivničku polovicu nije jača strana, a nejaki Balić to na svojim leđima nije mogao iznijeti. Vidjelo se to jako dobro u prvih pola sata igre. S Caktašem i Sušićem na, kako to Burić voli reći, pozicijama dvaju šestica Hajdukova bi igra u sredini bila daleko protočnija i prikladnija za utakmicu u kojoj se sustiže zaostatak za ekipom kojoj kvalitetom nisi inferioran. Jefferson je izuzetno koristan kao razbijač kada se ide na noge nešto boljoj ekipi kao što je Dinamo, dobar u oba smjera protiv inferiornog protivnika kao što je Koper, ali i beskoristan u utakmici s protivnikom slične snage kada se lovi zaostatak.

Da je umjesto Balića trebao igrati Maloku brzo je uvidio i Burić, a u drugom poluvremenu također je uvidio još jednu stvar koja je možda promakla. Radi se o tome da Ohandza trči premali broj kilometara da bi igrao usamljenog napadača. Ohandza je jako dobar napadač, najbolji u Hajduku, ali bi daleko bolje funkcionirao da je uz sebe imao Kiša da vrši presing na zadnju liniju. Burić je, ograničen brojem zamjena (lakša ozljeda Caktaša), na tu poziciju prekomandirao Jeffersona, priznajući na taj način konceptualnu grešku navedenu ranije, i tek tada je Hajduk na pravi način zagospodario terenom, onako kako je trebao gospodariti od prve minute da bi prošao dalje. Da je taj posao umjesto Jeffersona odrađivao pravi napadač vjerojatno bismo od Hajduka vidjeli i pokoji gol, ovako…

Ovako će razno razni komentatori u svojim što opširnim što šturim analizama jednostavno zaključiti kako dalje ide kvalitetniji protivnik. I teško je pobiti taj argument kada izgubiš obje utakmice protiv istog suparnika. Ali ja bih prije rekao da je prošao sretniji i pametniji, s naglaskom na sretniji. Bio je to protivnik po mjeri, koji je kao i Hajduk ovog ljeta doživio brojne promjene u rosteru i prava je šteta što se ova prilika nije iskoristila. Ovo je bio njihov trenutak i iskoristili su ga, ja ću se nadati da je Hajduk prošao barem u nekom paralelnom svemiru.

No, ni u ovom svemiru ovo ispadanje nije kraj svijeta, kvragu, nije ni kraj sezone. Sve što je Hajduk pokazao u novoj sezoni je više nego što sam se prije početka iste usudio nadati. Nisam vjerovao da će Burić biti u stanju u kratkim ljetnim pripremama toliko popraviti sliku Hajduka u odnosu na proljeće i zato on i njegov stožer zaslužuju duboki naklon. Uspoređujući kadar kojeg na raspolaganju ima Burić s onime s čime je Hajduk raspolagao zadnjih nekoliko sezona, Hajduk je itekako spreman upustiti se u borbu za trofeje. S obzirom na obaveze Dinama u Ligi prvaka koje će ih sigurno iscrpljivati i odvlačiti misli od domaćih natjecanja, jesen bi po navijače Hajduka mogla biti itekako zanimljiva. A dugoročno, podsjetiti ću samo da je i Igor Tudor u prvom europskom pokušaju ispao od Dile Gori s dva identična rezultata i to u ranijoj fazi, da bi mu dogodine jedan poljubac sreće nedostajao da izbaci kasnijeg finalista Dnjipro. Dakle, samo glavu gore i naprijed.