Blanka Vlašić (31) osvojila je srebrnu medalju u skoku u vis na Svjetskom atletskom prvenstvu u Pekingu, to je četvrta medalja za Splićanku sa svjetskih prvenstava, nakon zlata u Osaki 2007. i Berlinu 2009., te srebra u Daeguu 2011., a do nje je stigla preskočivši po prvi puta ove godine letvicu preko dva metra.

Vlašić je u finalu preskočila letvicu na visini od 2.01m, a istu su visinu preskočile i Ruskinje, zlatna Marija Kučina (22) i brončana Ana Čičerova (33).
 
'Početak natjecanja nije ni na što ukazivao, tako sam se loše osjećala. Prvi put u svojoj karijeri nisam uspjela zaspati popodne. Što god bilo, grmilo, sijevalo, padali pingvini, uvijek sam uspijevala, ali ne i ovdje. Teško je iščekivati natjecanje u nesigurnosti. Trenirala sam samo lijevu nogu, desnu sam štedjela i zato se dogodio neuspješan pokušaj na 192 centimetra. Ono što se danas dogodilo je Božji dar. Ovo ništa nije bilo od mene, nisam mislila da vrijedim za medalju, ali Bog je milostiv i čuje molitve. Hvala svima koji su molili za mene.', rekala je pred kamerama HTV-a vidno uzbuđena Blanka.

'Voljela bih ovu medalju, jer iza sebe imam puno borbi koje nitko nije vidio, puno suza i teških noći i dana, terapija i svega, posvetiti ljudima koji se nikad ne predaju u životu, koji se dižu koliko ih god život baci na koljena. Posebno je posvećujem malom Anti, on je nećak žene moga brata, bore se on i njegova i obitelj. Svoj djeci kao što je Ante posvećujem ovu medalju, kao i gospođi Mariji Klisuri, mojoj vjernoj navijačici koja je nedavno preminula. Bila je srcem i dušom uz mene, ovo je za nju'.

'Počela sam uživati nakon 197, rekla sam si 'Dobro je, skočila sam najbolji rezultat sezone'. Mislila sam 'neću kući ići tužna'. Onda 199, ali htjela sam preko dva metra. Osjećala sam da imam i 203 cm, ali fali mi skokova i uskakanosti, spremnosti. Tata i Bojan napravili su odličnu stvar i koncipirali pripreme tako da budem sposobna doći ovdje i napraviti malo veći broj skokova.

'Svako natjecanje na kraju je drugačije. Koliko god imala velikih natjecanja u karijeri, svako je u drugačijim okolnostima. Kao što je Daegu meni puno draži neko neka druga natjecanja u kojima sam osvojila zlato, tako će mi i ovo ostati jedno od ljepših sjećanja. To ne znači da ću prestati težiti zlatima, ovo je potvrda da ne odustajem i da ne prestajem davati što mogu. Pozdravljam sve u Hrvatskoj i hvala svima koji su vjerovali u mene, obitelji i svima'.