To malo veće selo ili malo manji grad broji nešto manje od 17.000 stanovnika, a na kontu ima, pazite sad, 16 olimpijskih medalja! Mjestašce u središnjoj Etiopiji rodna je gruda čudesnih dugoprugaša, a njih sedmero je osvajalo odličja na najvećem multisportskom natjecanju na planetu.

Iz Bekojija su Kenenisa Bekele, svjetski rekorder na 5000 i 10.000 metara, i njegov brat Tariku također. Iz Bekojija su i briljantne sestre Dibaba: trostruka olimpijska pobjednica Tirunesh, starija Ejegayehu i mlađa Genzebe koja još nema olimpijsku medalju, ali je na dobrom putu. Iz Bekojija je i njihova rođakinja Derartu Tulu, prva crna Afrikanka s olimpijskim zlatom (1992. na 10.000 metara). Iz Bekojija su, u konačnici, i dvije maratonske olimpijske pobjednice - Fatuma Roba i Tiki Gelana.

Sjajnu je priču o ovom fenomenu u novom broju donio američki magazin The Atlantic u kojem je Bekoji opisan kao grad u kojem svi imaju tenisice na nogama i svi trče, kao grad u kojem se ljudi okupljaju u kafićima kako bi na televiziji gledali najveće svjetske utrke. Dakako, cijela je Etiopija, i izvan Bekojija, gnijezdo briljantnih dugoprugaša i istinskih sportskih legendi, od Abebea Bikile do Hailea Gebrselassieja. U knjizi Sportski gen, čiju ste recenziju mogli pročitati i na Totalsportu, autor David Epstein je pokušao objasniti razloge silnih uspjeha trkača iz istočne Afrike. Napisao je da etničke skupine koje stvaraju vrhunske dugoprugaše potječu od plemena koja su živjela u dolini Nila, a tijekom generacija su se prilagodila vrućoj i suhoj klimi koja 'proizvodi' ljude s dugim, tankim udovima. Istaknuo je i da trkači s mršavim listovima i gležnjevima troše manje energije tijekom utrka, te da oni koji treniraju na pravoj nadmorskoj visini, otprilike od 1800 do 2700 metara, koriste kisik učinkovitije, proizvodeći dodatne crvene krvne stanice.

No, što je toliko posebno baš u Bekojiju da ima toliko velikih atletičara? Autor članka u The Atlanticu Nick Ahdown tvrdi da je jedan od glavnih razloga trener Sentayehu Eshetu koji je radio ili radi s većinom najuspješnijih 'sinova i kćeri' Bekojija. Iako sam nikad nije bio atletičar, ima nos za pronalazak budućih prvaka.

'Mogu reći tko će biti odličan atletičar na temelju samo jednog pogleda', priča 57-godišnji Eshetu.

On je otkrio spomenutu Derartu Tulu kad je imala samo 14 godina i počeo raditi s njom prema programu koji je sam osmislio. Njezini su uspjesi inspirirali Kenenisu Bekelea da se počne ozbiljnije baviti trčanjem, dakako pod Eshetuovom paskom. Uskoro se dogodio sistem 'spojenih posuda' jer su uspjesi jednih motivirali druge.

Prije dvije je godine uskočio i Etiopski atletski savez koji je za 67.000 dolara izgradio trening-centar za mlade atletičare. Svake godine Eshetu izabire po 20 djevojaka i mladića koje uvodi u svoj dvogodišnji program treninga, a mnogi od njih nakon toga nastavljaju raditi u profesionalnim klubovima u većim gradovima. Treninzi kod Eshetua su besplatni, što je i razumljivo budući da većina mladih sportaša dolazi iz siromašnih obitelji. Pritom financijski pomaže i fondacija Girls Gotta Run iz SAD-a koja se brine za plaće pomoćnih trenera. A što se tiče režima života u trening-centru, kod Eshetua nema zezanja; on se brine da mladi sportaši održavaju higijenu i zdravo se hrane, a alkohol i izlasci su zabranjeni.

I sve to skupa donosi rezultate. Fantastične rezultate. A uspjesi na sportskom borilištu za mnoge mlade iz ove siromašne afričke države predstavljaju bijeg u bolju budućnost.