Jutro su dočekali uzbuđeni. Bio je to njihov dan, dan za utakmicu, kada će istrčati u dresu svog kluba i pred roditeljima pokazati što su naučili.

Nakon velike borbe morali su čestitati protivniku koji je zabio gol više, a onda ih je trener pozvao na klupu i održao motivacijski završni sastanak. Toliko moćan da smo i sami shvatili da su njegovi dečki unatoč porazu ostvarili svoje snove.

'Jesmo li izgubili 6-0', zapitao je.

'Nismo...', uzvratili su nevoljko.

'A 5-0, 4-0 ili 3-0?'

'Nismo...', odgovorili su, a tuga se i dalje osjetila u njihovom glasu.

'Jesmo li izgubili 2-1 i imali priliku zabiti bar još jedan gol?', nastavio je trener.

'Jesmo!' odlučno su odgovorili.

'A što bi bilo da je jedna njihova lopta koja je ušla u gol prošla pored stative, a jedna naša ušla u gol?'

'Dobili bismo ih', zaključila su sada već dobro raspoložena djeca.

'Znači, detalji su nas dijelili da ih dobijemo, a oni su prvaci. Tako nam malo fali da mi budemo prvaci. Budite ponosni na sebe i idite sretni kući, bili ste odlični', zaključio je trener malenih nogometaša NK Zadarnova te ih ispratio prema svlačionicama i svakog od njih nakon toga dopratio do roditelja.

Trener se zove Patrik Puljić, 30 mu je godina, a s nepunih 18 dijagnosticirana mu je multipla skleroza (MS), bolest s tisuću lica. Zovu je tako zbog njene nepredvidivosti. Javlja se u svim životnim dobima, nepoznatog je uzroka i nepredvidljivog tijeka. Multipla skleroza je kronična upalna bolest središnjeg živčanog sustava, što znači da upalna oštećenja mogu zahvatiti veliki i mali mozak, moždano deblo i kralježničku moždinu.

Prije dijagnoze Patrik je bio običan klinac rođen u Stuttgartu koji je sanjao svoje nogometne snove u Njemačkoj, u koju su mu roditelji stigli iz Bosne i Hercegovine.

Političke prilike utjecale su na odluku da obitelj napusti 'zemlju snova' i skrasi se u Zadru, u kojem su godinu dana ranije, pukom slučajnošću, kupili kuću za odmor. Godina je 1998., Patrik je tada bio prvašić, u dobi kao i njegovi igrači koje uvodi u sportski život. Nakon prilagodbe nastavio je nogometni put koji je potrajao do juniorskih dana. I onda je sve stalo, sve je izgubilo smisao, kao da je netko ugasio svjetlo.

'Bio sam maturant, bilo je to vrijeme pripreme mature, izbora faksa, stresa je bilo napretek, ja sam se teško nosio s njim. Udaralo me sa svih strana, uključujući ljubavne jade. I odjednom sam primijetio da mi prilikom oslanjanja desna ruka propadne. U početku nisam tome davao veliku pozornost. Mislio sam da je neki mišić i da će proći samo od sebe. Izgurao sam maturu i na prijedlog roditelja otišao u Njemačku na odmor kod bake i djeda. Tamo je, manje-više, sve bilo OK nekoliko dana. Onda mi je jedan dan iz ruke ispao MP3 player, a da toga nisam bio ni svjestan. Tada sam već počeo promišljati da imam ozbiljniji problem. Ubrzo sam se vratio u Zadar i dobio sezonski posao perača prozora na benzinskoj postaji. Tu su stvari eskalirale. Ruke nisu slušale, a jedan se nezadovoljni vozač izvikao na mene. Baš taj dan, bio je kolovoz, dogovorim kavu s prijateljem, no prije toga ga zamolim da skoknemo do moje doktorice obiteljske medicine kako bih joj rekao sve o svom problemu.

Kada je čula simptome, isti tren me uputila u bolnicu na neurološki pregled, na koji sam se uputio u pratnji prijatelja. Nakon predaje uputnice sestra me pitala imam li pidžamu. Tu mi je 'pala roleta', znao sam da to nikako nije dobro. Potvrdila je to i liječnica rekavši mi da se u 6.30 s torbom i stvarima pojavim na odjelu. Možete li zamisliti scenu kada s tom informacijom dođete roditeljima koji znaju da si otišao na kavu? Nakon pretraga, od kojih mi je posebno upečatljiva bila magnetska rezonanca, koju sam odradio u suzama, neurologinja nas je pozvala u sobu za sastanke, duboko udahnula i počela govoriti o nečemu što se zove multipla skleroza. Miješao mi se osjećaj zbunjenosti i šoka, a osjetio sam da ni njoj nije bilo svejedno. Istresla mi je puste informacije, a ja kao da sam pao s Marsa. Bio sam samo maturant koji je razmišljao o tome koji fakultet upisati i kako otvoriti novo poglavlje u životu - nisam imao pojma o čemu govori doktorica. Google je otkrio da postoje ljudi s istom dijagnozom u invalidskim kolicima, ali i vrhunski atletičari. Totalni šok, milijun pitanja… Okolina me dotukla. Svega sam se naslušao. Za jedne su krive bile igrice, za neke čak i maslac.'

Prisjetio se tada Patrik detalja koji će pamtiti cijeli život.

'Nekoliko mjeseci prije ovog raspleta s istim tim prijateljem sam prolazio pored prostorija Društva oboljelih od multiple skleroze Zadarske županije, kojem sam danas predsjednik. Kada je vidio natpis, prokomentirao je nešto u stilu: 'Zamisli ti za što država daje novac, kome to treba...' Sudbina me na kraju, uz nagovor oca, dovela do tih vrata, iako sam se odupirao uvjeren da je to nešto poput društva liječenih alkoholičara u dobrim humorističnim američkim serijama. Prvo iskustvo vratilo me nekoliko koraka unatrag. Došao sam na božićni domjenak. Jedna je žena iz boce sebi u čašu lijevala vodu. Te je vode bilo svuda osim u čaši. Toliko su joj se tresle ruke. Ponudio sam joj pomoć. Odgovor mi je 'spustio roletu': 'Ne treba, čuvaj svoje ruke, jer za koju godinu bit će ti kao moje.' Taman se digneš na neku razinu i netko te prizemlji. Došao sam doma zgažen, buljio u jednu točku i prelomio. Vratio sam se u prostorije Društva, rekao da im nedostaje mladih ljudi koji će promijeniti taj negativni pristup. Odgovor je bio da čekaju takvo što, ali i da ne žele lomiti stvari preko koljena. Polako sam se uključivao u rad, a što je više informacija dolazilo i što sam više ljudi upoznavao, snaga u meni je rasla, a strah nestajao.

Jedan ga je poziv osobito osokolio u njegovu savladavanju nepoznanica i neizvjesnosti. I promijenio mu život.

'Nacionalni savez izvijestio je naše društvo da Europska platforma za MS traži mlade ljude s multiplom sklerozom za sastanke u Varšavi. Ispunio sam papirologiju i poslao prijavu. Ispalo je da sam se iz cijele regije javio samo ja i da sam primljen. Bio je to moj prvi susret s mladim ljudima s istom dijagnozom. Tada sam uvidio ne da ima izlaza, nego da ljudi žive punim plućima, a imaju tu bolest pet, deset i više godina. S informacijama prikupljenim tamo znao sam da mogu ljudima oboljelim od MS-a promijeniti svijest i svijet. U tom trenutku bio sam u četvrtoj godini bolesti i donio sam odluku da ne smijem odustajati od svojih snova. Pun euforije i pozitivne energije, vratio sam se doma, osnovali smo Klub mladih, a na privatnom planu prevladala je želja da se vratim nogometu i to kao trener.'

Priča se tu počinje kotrljati.

'Uputio sam poziv Hrvatskom nogometnom savezu, poslao sam sve potrebne dokumente i krenuo prema cilju. Osobno me nazvao Vatroslav Mihačić, u to vrijeme ravnatelj Nogometne akademije HNS-a, i pitao jesam li siguran da mi uz MS treba stres koji donosi trenerski posao. Dao mi je nekoliko dana za razmišljanje. Nazvao sam ga sutradan i rekao da to silno želim. Rad za Europsku platformu i u Društvu, pa uz to i upisani faks, dali su mi krila. Dobio sam Uefinu licencu C, a nedavno se prijavio za stepenicu više, za licencu B. Prilikom nove prijave izostala su dodatna pitanja. To je dokaz da se stvari mijenjaju, samo netko mora stati i reći - dosta je pesimizma, može se! Evo, sada ima još ljudi s MS-om koji su upisali HNS-ovu akademiju. Je li to zbog mog slučaja, ne znam, ali vidim promjenu i to me veseli.'

Neke stvari ga i ljute.

'Mladi s dijagnozama moraju znati da bolest nije njihova krivica i da nema potrebe za skrivanjem. Jer kada šutiš, uz borbu sa simptomima dobiješ borbu sa skamenjenim licima ljudi koji kasno saznaju za tvoju bolest i tvoje probleme pa nemaju manevarski prostor za pružanje ruke pomoći, bio to šef, profesor, partner... Ne treba se bojati negativnih komentara. Bude i njih, ali što se više govori o bolesti, i njih će biti manje. U Zadru smo promijenili tu sliku, ali ona može biti još bolja. Ako želimo da nam kvaliteta života bude bolja i svakodnevica jednostavnija, moramo se boriti za to, a najvažniji korak je suočavanje s dijagnozom i otvaranje svijetu. Neće se ništa dogoditi preko noći, ali promjene će doći. Što nas je više, to je bolje. Na jednoj kavi saznat će jedna osoba, a onda se to širi na njih dvije, četiri, osam... Zato sam tu pune energije i volje da pomognem ljudima s MS-om.

U našem društvu je 117 registriranih članova. Taj broj slobodno pomnožite s tri. To je realna slika. Razumijem ljude koji se ne otkrivaju. Bio sam u njihovim cipelama. I meni je trebalo vremena. Nitko neće provlačiti njihovo ime po medijima. Sve će ostati unutar Društva, a članovi svojim znanjem i iskustvom mogu puno pomoći. Teško će ti stići pomoć ako ljudi ne znaju u kakvom si problemu. Ako se otvoriš i počneš primati informacije, dolaziš do točke u kojoj možeš reći da si doktorirao, a to je trenutak u kojem prihvatiš bolest. I tada kreće graf s manjim amplitudama manifestacije bolesti, a on pokazuje da si naučio živjeti s time. Želim svojim primjerom poslati poruku svim ljudima s MS-om i onima koji se bore sa sličnim teškim bolestima. Koliko god teško bilo, ne odustajte od borbe i od svojih snova. Uvjeren sam da sam danas dobro baš zato što sam izgradio pozitivan stav. Vjerovao sam da će me pozitivne i sretne misli iz dana u dan gurati naprijed u poslu, sportu i svemu što radim. Tako sam se motivirao i to mi je jako puno pomoglo. Nisam htio odustati od svojih snova, između ostaloga zato što sam htio maknuti zabrinutost s lica svojih roditelja. Prošao sam puno toga i nije bilo lako, dapače ni rezultati nisu došli odmah, ali s vremenom jesu - i to je najvažnije. Uz sve to, educira se i okolina pa smo u obitelji od očajničkih pokušaja, pa i posjeta bioenergetičaru, stigli do faze u kojoj te nitko ne pita magli li ti se pred očima i trne li ti ruka. I prijatelji su postali sigurniji, nema mjesta panici.'

A da panike nema, najbolje pokazuje njegov odnos s malim nogometašima i njihovim roditeljima.

'Volim to, uživam u trenerskom pozivu i radu s djecom. Krenuo sam u NK-u Zadar, sada ugašenom klubu. Radio sam s Papalinama, pa kao pomoćnik u juniorskoj selekciji koju sam podučavao kako se nositi sa stresom koji donose te godine u kombinaciji sa školskim i sportskim obavezama. U međuvremenu je osnovan NK Zadarnova i stavio sam se na raspolaganje treneru i vlasniku Antoniju Perici. Brzo smo našli zajednički jezik i evo me ovdje već četvrtu sezonu. Roditelji i djeca znaju za moju dijagnozu i, baš kao i kolege, doživljavaju me kao zdravu i normalnu osobu. Ravnopravan sam u svemu i mogu reći da je užitak raditi u takvom okruženju i klubu s tako postavljenim životnim vrijednostima i prioritetima. Nema ljepšeg osjećaja od spoznaje da smo dosegnuli razinu da nam djeca odlaze s utakmice sretna iako rezultat nije bio povoljan. Njihova sreća je moja sreća. I to je vodilja koje se držim. Svaki trening i svaku utakmicu moraju uživati, dati sve od sebe, učiti i na kraju otići doma zadovoljni. Kada je tako, lakše je objasniti zašto od jednog igrača tražim da raširi, od drugog da uspori, a od trećeg da pravovremeno krene u dodavanje. Volim komunicirati s njima, shvaćaju što tražim od njih, dajem se 100 posto, a oni mi vraćaju na najbolji način.'

Patrik privodi kraju studij pedagogije i njemačkog jezika, a posvećenost radu s ljudima koji imaju istu dijagnozu iscrtala je nove putove u njegovu životu.

'Volio bih ostati aktivan pri Društvu, vidim se u nogometu, u kojem želim napredovati. Završetak fakulteta otvara duge opcije, ali jednako može pomoći i u nogometnom svijetu, a odluka da se borim za sebe i uključim u svakodnevicu s dijagnozom koju imam dovela me do nove ljubavi. Imam zaručnicu koja se kao volonterka uključila u rad udruge i evo... spojili smo se. Olakotna okolnost u ovakvim slučajevima je to što je od starta znala za moju bolest. Često to predstavlja problem, jer kada i kako nekom do koga ti je stalo i prema komu imaš osjećaje koji se uzvraćaju reći da imaš MS. Ovo ljeto će biti 12 godina od dijagnoze. Kada vidim gdje sam sada... teško je povjerovati u to. Okružen sam ljudima koji me podržavaju, vjerujem u njih i sebe. Danas sam druga osoba. Čini se da se mora dogoditi neka triska u životu da ga počneš cijeniti. Imam osjećaj da sam s MS-om puno bolja osoba. Zrelija, mirnija, organiziranija, fokusiranija... Počeo sam uživati u manjim stvarima koje se na kraju dana spajaju u jednu cjelinu te donose sreću i zadovoljstvo.'

Upravo onaj osjećaj s kojim su njegovi mali nogometaši otišli kući nakon utakmice o kojoj već danas malo tko govori s rezultatske strane, ali svi pamte osmijeh djece i njihovog trenera koji prkosi bolesti s tisuću lica. Smiješak na njegovom licu lijek je za sve.