Iako novac nije ključan za stvaranje pobjedničke momčadi, u svakom slučaju pomažu! Dobre se ekipe stvaraju godinama, uz sustavna ulaganja i rad. No ipak, ponekad se dogodi sezona u kojoj klub jednostavno ne može promašiti s akvizicijama te na račun toga ostvari velike uspjehe. Upravo o takvim trenucima pišemo u nastavku teksta i donosimo pet najboljih transfera desetljeća.

Nakon ovog prijelaznog roka u momčad su dodane ključne karike u liku Figa i Makéléléa, koji će u idućih nekoliko sezona biti glavne poluge ekipe; Figo u kreativnom, a Makélélé u defanzivnom smislu. Osim njih, svi su ostali također odigrali svoju rolu za Real, većinom kao igrači potrebni za uspješan rotacijski sustav, tako da se nijedan transfer ne može smatrati neuspješnim. Pravodobno su prodali Anelku koji tada nije bio spreman za ekipnu igru, kao i Redonda, čija koljena više nisu mogla izdržati napore modernog nogometa. Jedina je vidna pogreška prodaja Seedorfa, ali on je tada htio otići. Nakon što je sljedeće sezone u klub pristigao Zidane, Real je bio spreman ponoviti dominaciju s kraja 50-tih, ali je u tome uspio spriječiti sam sebe - klub je pretvoren u privatni biznis nekolicine poslovnih ljudi i napuhanih zvijezda koje su se šepurile uglavnom na reklamnim spotovima.

Ovo je ogledni primjer kampanje na temelju koje bi ljudi iz Manchester Cityja mogli puno naučiti. Sada je već očito kako u suvremenom nogometu otvoreni budžet nije garancija uspjeha, a da se dovođenje svakog kvalitetnog igrača na tržištu može klubu obiti o glavu. Upravo su to izbjegli u Chelseaju, kada su 2004. velikim novcem, po željama novog trenera Mourinha, doveli čitav niz igrača od kojih su mnogi godinama, kao i dan danas, igrali glavne role u klubu – prije svih Čech, Drogba i Carvalho, ali također i Alexa Robben (kada je bio zdrav) i Ferreira. Igrači koji su brzo postali 'tehnički višak' poput Jarošika, Tiaga i Kežmana, prodani su za otprilike iste iznose za koje su i kupljeni, tako da nije na njima napravljen gubitak. Najveći žal ostaje za Robbenom, za kojeg je nakon nekoliko sezona postalo jasno kako nije napravljen od materijala potrebnog za fizičku igru Premiershipa.

Kada je velika njemačka automobilska tvrtka VW odlučila ozbiljnije ulagati u momčad i klub, ambicije su naravno porasle. Iako, njemački strpljivo i suzdržano, nije se srljalo i bacalo novac na sve strane kako bi se po brzom postupku stvorila mega momčad. Baš zbog takvog načina funkcioniranja, mogli su pričekati pravi trenutak te su na ljeto 2007. za relativno malen novac (30 milijuna eura) doveli čak šest budućih reprezentativaca: dva brazilska u likovima Grafitea i Josuéa, danas svjetsku zvijezdu Edina Džeku i čak tri buduća njemačka reprezentativca – Gentnera, Riethera i Schäfera – da bi već sljedeće sezone taj potencijal pokazali i na terenu osvojivši njemačko prvenstvo. Osim njih, bitan dio momčadi su i japanski reprezentativac Hasebe i sve bolji mladi njemački reprezentativac Dejagah. Što je najvažnije, stvorena je igračku baza koju mogu nadograđivati i dan danas.

Pravi učinci ove transfer-kampanje pokazani su prethodne sezone (2009/10) kada je Benfica suvereno osvojila portugalsko prvenstvo bez ijednog poraza, a i u Europskoj su ligi posrnuli tek od Liverpoola, u dvije potpuno ravnopravne utakmice. Osim toga, današnja vrijednost Di Marije, Luiza i Coentrãoa po nekoliko puta prelazi u njih uložen novac. Kada bi klupska općenita platežna moć bila samo malo veća, mogli bi, da su zadržali sve igrače i doveli dva prava pojačanja, ponoviti Portov uspjeh iz 2004. kada je Porto drugi put osvojio Ligu prvaka. Što se prodaja tiče, teško da se ikada za igrača Simãovih vrijednosti moglo dobiti više od 20 milijuna eura, koliko im je odštete isplatio madridski Atletico, a također su u pravo vrijeme naplatili usluge tadašnje mlade zvijezde Fernandesa, koji do danas nije u potpunosti ostvario svoj potencijal.

Da ne bi ispalo da ga isključivo kudimo, Inter potpuno zasluženo stoji i na vrhu ove ljestvice, a ne samo one najgorih transfera! Ne postoji momčad u proteklom desetljeću, koja je nakon jedne transfer-kampanje toliko temeljito poboljšana i još uz ukupan financijski dobitak. Prvo što se treba spomenuti jest trampa Ibrahimović - Eto'o, u kojoj je Inter vidno bolje prošao, nakon što je Kamerunac odigrao odličnu sezonu potpuno se prilagodivši momčadi i Mourinhovim zadacima. Dvojica pristiglih iz Genoe – Milito i Motta – pokazali su kako su godinama bili među podcijenjenim igračima svijeta, a posebno je impresionirao Argentinac, postigavši golove u svim ključnim utakmicama. Prije početka sezone Mourinho je tražio svoje bivše pulene – Carvalha i Deca – ali umjesto njih je dobio Lucia i Sneijdera, od kojih je svaki pojedinačno potpuno dominirao svojim dijelom terena. Rezultat – trostruka kruna!