Kad jedan miran čovjek kao što je trener Dinama Marijan Vlak kaže da mu momčad igra u nemogućim uvjetima u Zadru, kad su potrebni čuvari da čuvaju prilaz do Dinamovih nogometaša, kada se razbija njihov autobus, kada na teren pada kiša kovanica i upaljača, tada nešto ne valja.

Čestitke punim tribinama, čestitke i svima koji su pohodili dvoranu u Zadru i napravili pravu nogometnu atmosferu, no neke stvari ipak ne štimaju. Cijeli taj štimung garniran je bacanjima kovanica, pljuvanjem po protivničkim momčadima, a vrhunac gluposti bilo je gađanje bakljama. I to u dvorani! Ima li to smisla? Zašto se na Sljemenu mogu skupiti tisuće ljudi i navijati bez ikakvih ekscesa? Zašto na utakmicama Cibone nema bacanja predmeta na teren? Zašto na drugim sportskim borilištima po cijeloj Hrvatskoj nema takvih gluposti?

Ono što šokira je činjenica da će nas mnogi uvjeravati da je 'atmosfera bila briljantna i neponovljiva', dok s druge strane mediji pišu da su neki nogometaši koji su nastupali na Dvoranskom prvenstvu pukom srećom izbjegli razne predmete da ih pogode u glavu. I to je normalno? Za koga? Atmosfera je sigurno predivna za gledatelje koji su došli sa svojom djecom, a pored njih se događa navijački rat i pokraj glava im lete baklje i kovanice. Zar je divno jednim okom gledati što se događa na terenu, a drugim paziti na vlastitu sigurnost? I nije uopće bitno gađaju li se Dinamovi igrači, Hajdukovi ili Cibalijini. Takvo ponašanje se jednostavno ne smije tolerirati.

Trebamo li prihvatiti takvo ponašanje kao normalno? Jesmo li oguglali na takva ponašanja tzv. navijača? Bojim se da jesmo, jer kako drugačije protumačiti to što većina mjerodavnih o tim stvarima nije uopće govorila, nego su svi spominjali 'fenomenalnu atmosferu koja je napravljena'.

Očito smo svi gurnuli glavu u pijesak. Možda zato da se zagrijemo jer smo smanjili grijanje u domovima kako bismo što bezbolnije prošli plinsku krizu.