Atlético Madrid vrlo je uspješan na početku ove sezone. Momčad trenera Diega Simeonea uzela je kontinentalni Superkup pobjedom nad europskim prvakom Chelseajem, a u španjolskom prvenstvu se nalazi na drugom mjestu s četiri pobjede i jednim remijem. Ispred nje jedino je Barcelona sa stopostotnim učinkom.

No možda najintrigantniji podatak u ovosezonskim Atléticovim nastupima je onaj da je u šest od dosadašnjih sedam utakmica imao statistički manji posjed lopte od svojih suparnika. Čak uvjerljivo manji. Jedino u prvom kolu La Lige protiv Levantea to nije bio slučaj – i to je jedina utakmica koju momčad nije uspjela dobiti, iako je dominirala sa 69 posto lopte u nogama. Protiv Chelseaja je imala svega 38 posto i pobijedila 4-1; protiv Hapoela u Europa ligi 44 posto i pobijedila 3:0; u svim ostalim utakmica nacionalnog prvenstva (Athletic, Betis, Rayo Vallecano, Valladolid) Atléticov posjed se kretao između 40 i 45 posto i sve je te susrete dobio.

Simeoneova momčad nudi dokaz da dominacija u posjedu lopte ne znači nužno i veću šansu za pobjedu. To je pokazala i u finalu prošlosezonske Europa lige, kad je rasturila Bielsin Athletic Bilbao 3:0 iako je imala tek 31 posto posjeda, a to nastavlja pokazivati i u ovoj sezoni. Ne radi se o tome da se Atlético nije uspio nametnuti kroz posjed lopte. On to nije ni želio jer njegova se igra zasniva na drugačijem taktičkom planu.

Kad jedna momčad ima znatno više loptu u nogama od svog suparnika, komentatori upotrebljavaju frazu da je 'dobila bitku za posjed'. Međutim, 'bitka' o kojoj govore često uopće ne postoji. Mnoge momčadi će je svjesno i planski izgubiti, prepuštajući suparniku da vodi igru i prijeteći iz brzih protunapada. Takva se taktika najčešće primjenjuje u susretima protiv objektivno jačih i tehnički vještijih suparnika, ali ono po čemu je Atlético poseban (iako, naravno, ne i jedinstven) je jasno opredjeljenje da se ni sa slabijima od sebe ne nadmeće za posjed. To nikako ne znači da je Atléticova igra defenzivna ili 'negativna'. Los Rojiblancos zabili su najviše golova u dosadašnjem tijeku La Lige: 15, ili tri po utakmici, a u dva europska nastupa čak su sedam puta pogodili mrežu. Pritom su u prvenstvu primili sedam golova, a više od pola lige primilo je manje ili isto toliko.

Postoje dvije temeljne vrijednosti u nogometnoj igri: lopta i prostor. Svaka momčad mora definirati svoj pristup izabirući točku između dvaju ekstrema. Može pokušati držati loptu u posjedu što je moguće više, za što joj trebaju odgovarajući igrači, ili pokušati što bolje pokrivati prostor, što vjerojatno znači da će inicijativu prepustiti suparniku. Guru nogometne taktike Jonathan Wilson prvi je pristup uvjetno nazvao proaktivnim, a drugi reaktivnim – uvjetno zato što proaktivnost ne znači nužno i ofenzivnu igru, kao što ni reaktivnost ne znači nužno 'bunker'.

Tiki-taka je najekstremnije proaktivni pristup u povijesti, o čemu svjedoči upravo perverzna dominacija Barcelone i španjolske reprezentacije u posjedu lopte. No kao što je već puno puta istaknuto, tiki-taka je podjednako defenzivni koliko i ofenzivni stil: Barca i La Roja se i brane kružeći loptom oko suparničkih igrača, a čim je izgube vrše žestoki presing kako bi je ponovo osvojili. Dok god imaju loptu u posjedu, njihov gol nije ugrožen. S druge strane, momčad poput Atlético Madrida zapravo napada tako što namami suparnika u dio terena koji joj odgovara, prisili njegove igrače da izađu iz svojih pozicija, a kad osvoji loptu u mogućnosti je kroz 'razrijeđene' suparničke linije znatno izravnije i brže ugroziti gol. Može se reći da pokušava izvući maksimum iz pokrivanja prostora.

U Engleskoj je dobar primjer Swanseaja i Newcastlea u prošloj sezoni. Velšani su stalno bili u samom vrhu lige po posjedu lopte, a Geordies pri dnu. Njihov međusobni ogled na Swanseajevu Liberty Stadiumu završio je zasluženom pobjedom gostiju 2-0, iako su domaćini imali nevjerojatnih 77 posto posjeda lopte. Obje momčadi završile su sezoni s istim brojem primljenih pogodaka (51), ali Newcastle je zabio 56 i završio peti, a Swansea tek 44 (samo je pet momčadi zabilo manje) i plasirao se na 11. mjesto.

Hoćete još primjera? U istanbulskom razaranju Turske Hrvatska je imala samo 29 posto vremena loptu u nogama, a omjer udaraca na gol bio je 16-2 u njenu korist! Rijeka je u prvenstvenom ogledu s Dinamom imala dvostruko manje posjeda lopte. Istina, modri su je prilično stisnuli, ali samo prividno – od 16 udaraca na gol (šest unutar okvira) Dinamo je samo dvaput ozbiljno zaprijetio, a Rijeka je s devet udaraca (pet unutar okvira) zabila tri gola. Scorijina momčad se izuzetno disciplinirano branila, brzo transformirala u napad i bila opasnija: ono što je pokazala po statističkim je 'parametrima' bliže Atléticovim igrama u finalu Europa lige ili u europskom Superkupu nego Chelseajevim istinskim 'bunkerima' protiv Barcelone ili Bayerna u prošlosezonskoj Ligi prvaka.

Kao što je krivo proaktivnost automatski povezivati s napadačkim nogometom, tako ni reaktivni pristup ne mora nužno značiti i defenzivnost, 'bunker' ili catenaccio. Osim što je iz niza razloga krivo uopće upotrebljavati termin catenaccio u opisu suvremenog nogometa (on se zasnivao na pokrivanju 'čovjek na čovjeka', a danas gotovo svi koriste zonski marking), ozloglašeni i izrazito reaktivni catenaccio izvorno uopće nije bio defenzivna taktika. Nereo Rocco uveo ga je u AC Milan godinama prije nego (poznatiji) Helenio Herrera u Inter i u sezoni 1961/62. njegovi su rossoneri zabili 83 gola u 34 utakmice – čak 22 više od Rome, sljedeće najefikasnije momčadi.

Poznatiji predstavnik tog stila je, dakako, Helenio Herrera – koji je prije dolaska u Inter (gdje je šezdesetih godina osvojio hrpu trofeja) iz Barcelone bio na glasu kao iznimno ofenzivni strateg. U Italiji je, međutim, promijenio filozofiju i popularizirao catenaccio. Jedan od njegovih temeljnih postulata sažet je u izjavi: 'Ekonomično pokrivanje prostora je temelj svega – u obrani igrači moraju stajati što bliže svojim izravnim suparnicima, a u napadu od njih tražim brzo rješavanje lopte i okomite pasove. Horizontalna dodavanja u širinu su i opasna – kad tako izgubite loptu, puno je veća vjerojatnost da ćete primiti gol.'

Zanimljivo, izjave najsličnije Herrerinim naći ćete kod jednog suvremenog trenera poznatog po gotovo fundamentalistički ofenzivnom pristupu. I ne, nije riječ o Igoru Štimcu. Romin strateg Zdeněk Zeman je tijekom cijele svoje karijere forsirao vrlo napadačku formaciju 4-3-3; njegove momčadi zabijale su i primale puno golova, ali nikad nisu izrazito dominirale u posjedu lopte. Čeh je od njih uvijek tražio visoki presing i vrlo izravni pristup. Poslije utakmice s Catanijom koja je završila 2-2, nezadovoljno je rekao: 'Moramo više raditi na kretanju i pokrivanju prostora. Moramo se brže rješavati lopte, dodavanjem u širinu ne postiže se ništa. Horizontalni pasovi su besmisleni, jer omogućuju našim suparnicima da povežu redove'.

U nogometu, kao i u životu, sve je relativno. Posjed lopte samo je jedan statistički parametar kojim se opisuju događanja na terenu – ali ne uvijek najvažniji...