Nakon kvalifikacija za Eurobasket 1993. s reprezentacijom je trebao doputovati iz Poljske, no odlučio se s prijateljicom automobilom iz Frankfurta zaputiti prema Münchenu kako bi se odmorio i tog kobnog 6. lipnja zauvijek nas je napustio
'Život leti, kapetane, mladost biži, a na srcu friži...' Tužna pjesma koja nas podsjeća da nema velikog, najvećeg, košarkaškog Mozarta Dražena Petrovića. Prošlo je već 19 godina otkako je Dražen napustio ovaj svijet. Tog kobnog 7. lipnja 1993, tamo na autocesti kod Denkendorfa, nadomak Ingolstadta u Njemačkoj.
U automobilu je bio s još dvije žene - djevojkom Klarom Szalanty, bivšom košarkašicom i modelom koja je i upravljala Golfom, te Hilal Edebal, u to vrijeme talentiranom 23-godišnjom košarkašicom koja je u toj prometnoj nesreći izgubila pamćenje. Njih dvije došle su po Dražena u zračnu luku u Frankfurtu, nakon što je s ostatkom reprezentacije doputovao iz Poljske, s kvalifikacija za Europsko prvenstvo. Oni su za Zagreb nastavili avionom, on je sjeo u automobil...
Oko 17.30 toga dana Golf se punom brzinom zabio u kamion-cisternu, a Dražen, koji je sjedio na suvozačkom mjestu, na mjestu je poginuo. Djevojke su preživjele nesreću. Hilal sa spomenutom amnezijom, a Klara s tek lakšim ozljedama i ogrebotinama. Policijski očevid utvrdio je da je Klara Szalanty vozila prebrzo.
Karijeru je Dražen počeo s 15 godina u Šibenci iz koje je 1984. prešao u Cibonu. S 'vukovima' je osvojio dva naslova europskog prvaka, Kup pobjednika kupova, jedan naslov jugoslavenskog prvaka te tri kupa bivše države. Uslijedio je odlazak u madridski Real 1988. s kojim je uzeo španjolski kup i europski Kup pobjednika kupova. No njegova sudbina bila je najjača košarkaška liga svijeta, kamo je došao 1989. iako je još 1986. bio biran kao 60. izbor drafta od strane Portland Trailblazersa, s kojima je izborio i finale NBA lige. Nakon toga otišao je u New Jersey, gdje je u sezoni 1992/93. izabran u treću najbolju momčad NBA lige.
Tog ljeta 1993. Dražen je po NBA pravilima bio slobodan igrač i između nekoliko NBA ponuda vagao je i povratak u Europu, točnije u grčki Panathinaikos, kako bi sa svojim najboljim prijateljem Stojkom Vrankovićem još jednom 'poharao' Europu.
A onda je njegov život naprasno stao. A s njim i hrvatska košarka...
Njegova majka Biserka najzaslužnija je stoga što u Zagrebu imamo muzej te u njegovu rodnu Šibeniku memorijalni centar. Kako ga nikada ne bismo zaboravili.
Tijekom dana na tportalu pročitajte i nikad ispričane priče o jednom od najvećih košarkaša svih vremena.
