'Bilo je to vrijeme prelaska iz borbenog u sportsko mačevanje, što smanjuje rizik, ali povećava dinamiku borbe. Milan Neralić je to iskoristio, uveo nove pokrete koje nitko tada nije koristio te povećao ulogu dinamike i kretanja u mačevalačkoj borbi. Iako nikad nije kao trener djelovao u Hrvatskoj, mnogi njegovi učenici jesu, pa premda pojava Milana Neralića nije presudna za početke sportskog mačevanja u Hrvatskoj, on je zasgurno bio jedna markantna i značajna figura čija je uloga u razvoju tog sporta jako velika', rekao je Sanjin Kovačić, nekadašnji izbornik naše reprezentacije i dugogodišnji trener mačevanja za Hrvatski radio.

'Milan Neralić slovio je za pomalo 'divljeg' mladića, zbog čega nije mogao nastaviti školovanje, pa je kroz vojsku došao u doticaj s mačevanjem. Iako prvi tečaj nije položio, već su ga ocjenili zdepastim i neperspektivnim, bio je uporan, a ta ga je upornost i marljivost dovela do statusa jednog od najboljih mačevalaca svoga doba', dodao je Kovačić.

Vrijednoj obljetnici posvetili su dio nedjeljne emisije Sport i glazba, u koju se telefonom iz Belgije javio i Željko Neralić, pranećak Milana Neralića.

'Milan Neralić nažalost je umro mlad, ali otac mi je često pričao o stricu Mići, kako su ga zvali. Bio je svestran, jako je volio glazbu, ali i ostale sportove, osobito skijanje. Govori se da je bio vrlo živahan, da se isticao skokovima u vodu, pa sve do priča o hrvanju s medvjedima. Bio je oženjen učiteljicom mačevanja Wilhelminom Werdnik s kojom je u Berlinu imao školu mačevanja i koju su pohađali kasniji osvajači olimpijskih medalja. Strina Mina posjećivala nas je dok sam bio dječak, ostavila je nekoliko njegovih rekvizita i mnoštvo fotografija, nažalost većina je izgubljena tijekom ratne okupacije Slunja', pričao je  Željko Neralić, zahvaljujući svima koji njeguju uspomenu na njegova rođaka.

Upravo doprinosom jedne takve skupini ljudi, imenom Milana Neralića Hrvatski olimpijski odbor nazvao je godišnje priznanje za doprinos sportu na lokalnoj razini.

Milan Neralić rođen je u Slunju 1875.godine, a za reprezentaciju Austrije na OI 1900. osvojio je brončanu medalju u natjecateljskoj skupini sablja – profesionalni učitelji mačevanja. Vojničku službu napustio je 1908., te je u Berlinu do 1914. podučavao mačevanje u građanskim i vojnim klubovima. Od 1914. do 1917. podučavao je mačevanje i skijanje na Terezijanskoj vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu, gdje je i preminuo 1918. godine.