Marin Čilić nedavno je napunio 36 godina i jedan je od rijetkih iz svoje generacije koji su još na Touru. Velikani polako odlaze, nema više Rogera Federera i Rafaela Nadala, oprostio se i Juan Martin Del Potro, ali on nema namjeru tako skoro ostaviti tenis.

On ga je, kaže, naučio puno toga u životu. S Čilićem smo više od sat vremena sjedili na ugodnoj kavi nakon jednog od njegovih brojnih treninga u ovo doba godine. Osvajač US Opena iz 2014. te finalist Australian Opena i Wimbledona iz 2018. godine danas je vlasnik zaklade koja nosi njegovo ime i pomaže brojnim nadarenim mladim ljudima kako bi barem došli u šansu da ostvare svoje talente.

Uskoro počinje nova sezona. Kako se osjećate u 37. godini i kakvi su vam planovi?

Fizički sam stvarno odlično, ali plan je zeznut jer ne mogu igrati Australian Open. Renking mi je prenizak, a ne mogu koristiti zaštićeni renking jer sam ga već koristio ove godine za Australian Open. Osim toga, mijenjala su se neka pravila oko toga pa mi to nije opcija. Tražio sam wildcard, ali ga nažalost nisam dobio. Oni imaju dogovor s Kinezima i Francuzima da njihovim igračima daju pozivnice, onda je dosta Australaca koji su tu negdje oko mojeg renkinga, pa su i oni u konkurenciji.

Mogao bih igrati kvalifikacije, ali ići na tako dalek put za to… Odlučio sam da ću ostati u Europi, odigrati nekoliko challengera da skupim malo mečeva i pripremim se za veljaču. Najbitnije je kako se osjećam, a osjećam se odlično.

Hoće li vam 2025. biti zadnja godina na Touru?

Ne bih rekao, ne. Imao sam kroz karijeru uglavnom sreće s ozljedama, nisam dosad imao nekih težih. Kažem, fizički se osjećam sjajno, osvojio sam i taj turnir u Kini i u tim mečevima igrao sam bez ikakvih upala, baš nikakvih problema nisam imao. Motiv je tu i dok imam motiva, igrat ću.

Nisam si postavio neke ciljeve. Prioritet je da dignem renking za Grand slam jer je preteško išta planirati s pozivnicama. Što se nivoa igre tiče, on je trenutačno zaista jako dobar. Ako mi je maksimum 10 od 10, rekao bih da sam trenutačno na oko sedam, sedam i pol. Kad bih to podignuo na osam, devet ili deset, to bi bilo top. Naravno da bi me usrećio neki rezultat na velikim turnirima, ali ne mogu reći koji bi to rezultat bio. Osjećam da se mogu nositi s top 20 igračima, sigurno, a za ove iz samog vrha morao bih podići formu.

Kako se nosite s time da ste nekad bili osvajač Grand slama i treći igrač svijeta, a danas se morate nadati pozivnicama za najveće turnire i igrati challengere?

Svjestan sam da je do toga došlo zbog ozljede i duge stanke, a ne zbog nekog mojeg slabog treniranja i pada forme, pa da se sad kao čupam. U cijelom ovom periodu treninga i priprema osjećam da sam jako dobar, naravno, ne možeš treninge uvijek pretočiti u mečeve, ali tu sam, dobar sam. Na terenu se baš dobro osjećam i dok je tako, ja ću igrati. Ne dolazim na turnire da bih prošao kolo ili dva, nego imam motiv otići do kraja. S godinama sam se počeo i lakše nositi s nekim porazima, koji mi se možda, pod navodnicima, nisu smjeli dogoditi. Puno sam objektivniji i pokušavam analizirati što je bilo krivo, što dobro i idem dalje.

Nisam karakterno nikad bio tip koji je upadao u crne rupe zbog poraza, iako sam ih imao teških, onih koji su me jako razočarali. Tri poraza 2018. godine - Del Potro na Roland Garrosu, Pella na Wimbledonu i Nishikori na US Openu… Bilo mi je jako teško nakon njih jer sam sva tri meča imao i nisam ih dobio. Baš sam bio down. To su bili emocionalno teški porazi, no nisam dopustio da me ubiju. Kažem, nisam takav tip.

Kakva vam se čini današnja konkurencija?

Promijenilo se vrijeme, promijenila se generacija, promijenio se i način odnosa prema sportu generalno. Većina mladih igrača, neću generalizirati, više je okrenuta zaradi nego kontinuitetu rada. Dosta ih se opeklo u tome, a opeći će ih se još. Povećala su se primanja, puno je više ekshibicijskih turnira na koje odlaze, raznih ponuda. U čitavoj svojoj karijeri nisam otišao ni na jedan turnir ako mi se nije uklopio u moj plan treniranja i rada.

Evo, imate Caspera Ruuda, koji se 2022. borio s Carlosom Alcarazom za prvo mjesto na kraju godine. Igrao je fantastičnu sezonu i onda je otišao s Rafom na turneju po Južnoj Americi i nakon toga je pao sve do Roland Garrosa. Auger-Aliassime, Šapovalov, Fritz su, ajmo reći, lakomi i više se okreću ekshibicijama nego radu. Mislim da to nije dobro.

Možemo li onda reći da je tenis danas dosadan?

Slažem se s time, apsolutno, tenis je pao. Gledaš mečeve iz samog vrha i to je iz meča u meč sve manje-više isto. Alcaraz, Sinner, Zverev, Fritz, Ruud, sve je to jako slično. Isto je danas kao što je bilo prije dvije ili tri godine, nema nikakvih iznenađenja i igrači su uglavnom isti. Prije je u tenisu bilo puno više varijacija. Federer, Nadal, Đoković, Murray. Onda su bili Gilles Simon, Fernando Verdasco, Richard Gasquet, Amerikanci Roddick, Fish, Blake, Ginepri, drukčiji igrači, pa Berdych, Almagro, Ferrer, Južnij, koji je igrao drukčije. Tenis je bio puno širi i puno zanimljiviji.

Jesu li samo probijanje kroz Tour i napredak u karijeri zbog toga danas lakši nego prije?

Rekao bih da jest. Danas je sigurno brojčano veća konkurencija, ali bih rekao da se lakše probiti. Ako si predan, ako radiš, ako dobro treniraš i imaš neki zdrav put, lakše ćeš se probiti jer je veći broj turnira i više je mogućnosti. U jednoj sezoni bude pedesetak challengera s nagradnim fondom od sto tisuća nečega. Osvojiš challenger, osvojiš sto bodova. To je sjajno. Više se i zaradi, a prije je to bilo preživljavanje pa je puno igrača ostajalo u svojim regijama, nisu toliko izlazili na svjetsku scenu.

Kažu da je tenis životna škola. Čemu vas je najviše naučio?

Naučio me da se ne možeš sakriti, nema u tenisu sakrivanja iza nekoga. Predanost, rad, strpljenje, ekipa, dobro planiranje. Ne znam postoji li realnija stvar na svijetu od tenisa, u svakom pogledu je realan. Koliko zaslužiš, toliko dobiješ. Može ti se dogoditi da te pogodi jedan ili dva turnira u sezoni, ali u periodu od godinu ili dvije na mjestu si koje zaslužuješ. U tome je ljepota i u tome je čar jer i dalje volim trenirati i raditi. Kad se usporedim s nekim mladim igračima, vidim da treniram na boljoj razini nego oni i veseli me to što sam spremniji nego puno njih. A to govori da sam dobro radio, da sam bio predan.

Otišli su Roger i Rafa, tko zna koliko će Đoković još igrati. Jesu li oni svojim nevjerojatnim rezultatima iskrivili pogled na tenis do te mjere da je netko sa šest ili sedam osvojenih Grand slamova skoro pa nebitan?

Nažalost, da. Oni su toliko visoko podignuli standard pa ispada da ti danas nije uopće dopušteno napraviti neku grešku ili krivi korak. Njima se sve gledalo kroz povećalo. Svoj trojici ćete u karijeri naći tri meča koje su igrali loše, odnosno Federeru nećeš nijedan. Ajde, možda jedan. Nadal se možda mučio jednu sezonu, ali ljudi, što je to? Tenis je iznimno težak zbog silnih promjena u uvjetima od Australije, Južne Amerike do Europe, Amerike, zbog dvorane, vlage, vrućine, drukčije loptice, odskoka, brzine podloge - paše ti ili ne, a nemamo luksuz dovoljno duge prilagodbe na takve uvjete jer sezona samo ide, samo te melje. Oni su u tome bili maheri, fantastično su se prilagođavali na promjene. To je nevjerojatno jer tenis je, ponavljam, iznimno težak sport.

S kojim vam je od njih trojice bilo najteže igrati?

S Novakom. Stilom igre smo, rekao bih, najsličniji, a on je za nijansu ili dvije bolji. S njim je užasno teško igrati jer je nevjerojatno brz, kontrolira sve udarce i sve smjerove. Za svoju sam konstituciju brz i dovoljno agilan, ali ne na njegovoj razini. Da, recimo, igram u njegovoj brzini, a on na 80 ili 85 posto svoje maksimalne brzine, ispratit ću bez problema njegov tempo šest ili sedam lopti. Osmu ću zakasniti 30 centimetara, devetu pola metra, a desetu me više nema. A on takvih lopti može odigrati, karikiram, 250.

I onda moraš igrati puno brže, moraš puno više riskirati i tu ti se šanse smanjuju. Osim toga, on je najbolji reterner od njih trojice i oduzeo bi mi najjače oružje. S Rafom i Rogerom bih se barem mogao postaviti na način da kontroliram meč što duže pa da može otići na moju stranu.

Bilo je puno emocija oko Nadalova odlaska u mirovinu. Kakva ste vi imali iskustva s njim?

Ostavio je ogroman trag u tenisu, naravno da će nedostajati. On se pojavio u vrijeme u kojem je Roger zacementirao prvo mjesto i prekinuo je njegovu apsolutnu dominaciju. Prekretnica je bio onaj Wimbledon 2008. godine, to je bilo nevjerojatno. Osvojili su toliko Grand slamova, ali ono što je najbolje je da nisi mogao vidjeti njihov loš meč kad su igrali međusobno. To je uvijek bilo na najvišem nivou, a kad bi s drugima igrali nešto slabije, odnosno slabije za njihove standarde, morao bi se ubiti da ih dobiješ.

Nadal je od prvog do zadnjeg dana primjer apsolutno pravog sportaša. Predanost, poštovanje prema svima, prema igri, prema protivnicima, prema treningu, radu, disciplini i maksimalno fokusiran iz dana u dan. Bio je prekrasan idol za klince. Uvijek borben, uvijek je davao maksimum i sve to sa strašno puno pozitive i jako malo negative. Njegovo ponašanje na terenu je 95 posto pozitive i pet posto negative i to bi bilo samo kad bi onako stisnuo zube, naljutio se na sebe. Čudo od čovjeka.

On i Federer stvorili su jedno od najvećih rivalstava u povijesti sporta. Je li istina da su izvan terena stvarno veliki prijatelji?

Koliko ja znam, oni su stvarno u odličnim odnosima. Roger je puno veći ekstrovert i vjerojatno je potaknuo to njihovo prijateljstvo. On je u njemu vidio dubinu, vidio je da je on pravi, iskreni sportaš i da nema figu u džepu. Vidjelo se to i u njegovom pismu Nadalu. Ljude je uvijek živciralo Nadalovo ponašanje, priprema za servis, slaganje bočica, svaki udisaj mora biti isti… Roger je to respektirao jer je znao koliko je to važno. Njihovo rivalstvo je jednostavno prekrasno za sport.

Dobro, tko je onda najbolji od njih trojice?

Novak je srušio sve moguće rekorde i u kontekstu najvećeg svih vremena, on je broj 1. Iz mojega kuta, jer sam bio s njima, sva trojica su planeti za sebe. To su takve veličine… Toliko godina u samom vrhu, njihova međusobna borba, sve je to fascinantno. Ne znam je li Roger ikad ispao u prvom tjednu Grand slama. Njima je ispadanje u četvrtfinalu debakl, razumijete li koliko je to ludo? Teško mi ih je razdvojiti. A i trenirali su na potpuno drugom nivou od svih ostalih.

Jeste li vi trenirali koliko i oni?

Ne. U jednom periodu karijere možda jesam, ali inače ne. Za to ti je potreban neki drive koji imaš u sebi ili takav drive ljudi oko tebe, koji te tjeraju da umjesto deset pogodiš 12 lopti na treningu. Osim toga, sva trojica su po fizičkim predispozicijama ispred mene, ako govorim o sebi. Da sam ja trenirao s njima pet godina, vjerujem da bih bio bolji igrač. Ne znam koliko bolji, ali bih bio bolji. Ne možeš ih nazvati i reći: 'E, ajmo trenirati šest mjeseci zajedno pa da te dobijem', ha, ha. Naravno, na turnirima smo znali zajedno trenirati, ali to je drugo.

Recimo, nemoguće je trenirati s Nadalom, to se ne može usporediti ni s čime. Ti se patiš da držiš izmjenu s njim, a on sam kaže da tako ne može igrati u meču. Svaka lopta je 200 na sat, fascinantno. Kad dođe na meč, nakon takvog treninga spusti intenzitet za trideset posto i tako je radio čitavu karijeru pa nije ni čudo da je imao toliko ozljeda. Ako je moj trening razine deset od deset, kad treniraš s njima to je 15 od deset, u crvenom si. Novak trenira na način i s takvim fokusom da nema nijedne greške. Roger je satima trenirao na nevjerojatnom nivou. Savršenstvo.

Nick Kyrgios je slovio kao igrač s ogromnim talentom, koji je potratio. Kako vi to komentirate?

Nevjerojatan talent. Jedan od najboljih servera u tenisu, uz osjećaj za igru, za čitanje protivnika, izniman igrač. Iz svoje perspektive rekao bih da je potratio talent i karijeru, koja je mogla biti genijalna, ali što to znači? Ako bismo pitali njega, ne znamo koji je njegov drive, što ga veseli i što mu je bitno. Je li mu draže trenirati kao ova trojica ili biti opušten i igrati tako? Teško je nama suditi sa strane, ali on je genijalac u svoju ruku. Jako je teško bilo igrati protiv njega, nekad i iritantno. Nisam volio kod njega to nepoštovanje prema protivniku, prema sucima, prema tenisu.

Tko vam je bio najiritantniji protivnik?

Ma Gilles Simon, mora biti on! Koliko me taj samo namučio... Kao ništa ne igra, a ne možeš ga dobiti. Igraš dva sata s njim i onda se on tek zagrije. Apsolutna ekonomičnost, troši dvije litre na sto kilometara pa ga ti dobij. Znao je biti stvarno iritantan. Prenemagao se, pa mu nešto smeta, pa leđa, pa ovo, pa ono. Nisam to volio jer sam uvijek bio iskren. Ako igram - igram, ako imam ozljedu - zovem medical time out. U svim mečevima koje sam gubio od njega bilo je tih nekih igrica.

Priča se da imate neku bilježnicu u koju bilježite sve o protivnicima, ali i o sebi.

Imam, naravno. Sve zapisujem. Misli koje mi padaju na pamet, kako sam trenirao, tehničku analizu protivnika i njihovih udaraca. Uzmem, recimo, forhend i nađem deset igrača koji imaju najbolji forhend na svijetu i ima li tu nešto što bih ja mogao primijeniti. Puno puta dogodilo mi se da mi neka ideja padne na pamet i to je to - novi sam igrač. Tako mi je pred Roland Garros 2022. palo na pamet kako reternirati drukčije i što promijeniti kod drugog servisa. Šest mjeseci pokušavao sam promijeniti to na treninzima i turnirima i nikako. I dođe mi u krevetu - cap!

Godine 2018. igrali ste finale Australian Opena protiv Federera i izgubili u pet setova. Bilo je puno kontroverzi oko tog meča, što se točno dogodilo?

Imao sam ga u tom meču, definitivno. Gledao sam neke highlightse, ali nikad nisam pogledao cijeli meč. Odmah se osjećam loše. U tome meču bio sam zakinut zbog uvjeta. Da smo igrali pod otvorenim krovom, bila bi to potpuno druga priča. Tek sam u četvrtom setu došao u idealne uvjete što se tiče španunga na reketu i kilaže, a dotad smo već igrali, ne znam, dva i pol sata i jako sam se istrošio.

Njemu su uvjeti išli na ruku jer je meni prije toga zadnji meč u Melbourneu pod zatvorenim krovom bio 2008. godine, a on je te godine već dvaput igrao tako. Problem je u tome što nisu bili uvjeti za krov, a oni su ga zatvorili i to nije bilo po pravilima. Meni su inače uvjeti na Australian Openu najljepši za igru, ono kad je suho, a toplo. Na kraju krajeva, igrao sam s Rafom u četvrtfinalu u takvim uvjetima, večernji meč u sjajnim uvjetima, i pobijedio sam.

Oni imaju te parametre koji se prate i zbog kojih se krov eventualno zatvara. Prema tim indeksima nije se trebao zatvoriti. Vani je bilo 38 stupnjeva, a u dvorani 19, jer je krov bio zatvoren više od 24 sata. Meni su reketi bili našpanani za vanjske uvjete. Krenuo sam sa španungom od 27, a završio sam na 25 kilograma. Mogao sam reći da neću igrati jer to nije bilo po pravilima i jedino mi je žao što to nisam napravio. Da sam ponovno u toj situaciji, ne bih igrao.

Pola godine kasnije igrali ste finale s Federerom u Wimbledonu, ali ste ga morali predati...

I zbog toga mi je jako žao. Imao sam žuljeve na stopalu i nismo to nikako uspjeli sanirati. Zagrijavao sam se 15 minuta prije meča i nisam mogao lateralno promijeniti smjer - kako ćeš takav igrati finale Wimbledona? Rekao sam dečkima da ništa od toga i da ćemo vidjeti kako će ići, ali jednostavno nisam mogao. Velika je to bila frustracija jer sam stvarno bio u sjajnom naletu, odlično sam igrao u tjednima prije Wimbledona i stvarno je to bila šteta.

Ali ima jedna luda priča s tog Wimbledona u noći prije polufinala protiv Sama Querreyja. Imali smo veliki, prekrasan apartman blizu Stamford Bridgea, a moja soba bila je prva do ulaznih vrata. Budim se usred noći, tri sata, jer netko nesnosno lupa po vratima. Pogledam kroz špijunku, a ono policajac i policajka stoje ispred vrata. Rek’o, ma nema šanse da otvorim vrata. Igram sutra, a to će biti nekoliko sati ispitivanja oko nečega, ma kakvi. Samo sam se okrenuo i vratio u krevet. Otišli su i tek smo kasnije saznali da je bio neki problem s vlasnicom apartmana, ne znam kakav. Apsolutno luda situacija.

Godine 2014. osvojili ste Grand slam i došli do rezultata karijere. U kojem trenutku ste znali da biste na tom turniru mogli do kraja?

Nakon pobjede protiv Gillesa Simona, eto, opet taj Simon. Igrali smo četiri, pet sati po žezi i dobio sam ga. Prije meča s Berdychom zagrijavao sam se s Goranom i sjećam se da mi je teren bio velik kao more. Nisam mogao promašiti i osjetio sam da je to - to. Prije početka turnira trenirao sam na centralnom terenu i rekao sam svojoj ekipi da se ovdje jednostavno ne može loše igrati, teren je prekrasan. Smijali su mi se i rekli: 'Vidjet ćemo te kad dođeš tamo!' Eto, vidjeli su me, dobro je ispalo.

Rogera sam dobio samo jednom u karijeri i to na tom turniru. Bila je to kombinacija svega, od osjećaja za igru do iskoristivosti situacija i prilika. Stvarno sam fenomenalno igrao, kontrolirao sam emocije, puno je tu detalja. U tome meču s njim sve je bilo apsolutno savršeno. Igrao sam na instinkt, ali odgovorno, i tu je sva mudrost. Na treningu igraš na instinkt, ne razmišljaš i lupaš. U meču ne možeš tako. Kad smo Roger i ja dvije godine kasnije igrali u Wimbledonu, imao sam 2:0 u setovima, u četvrtom 3:2, 0:40 na njegov servis i meč lopte u tie-breaku. Nije se poklopilo. Emocije igraju jako veliku ulogu jer u trenucima u kojima se lomi meč hoćeš-nećeš ti srce zatitra. Potegneš prebrzo, vidiš loptu da je tu, a još nije došla do tebe i tako.

Meč lopta protiv Nishikorija, osvajate US Open. Kakve su emocije bile u tom trenutku?

6:3, 6:3, 5:2, sjedam na klupu prije servisa za meč i znam da je kraj. Nema šanse, ne može me nitko na svijetu brejknuti u tom trenutku. Tako sam se osjećao čitav drugi tjedan tog turnira. Nisam osjećao nikakav teret, samo sreću, uzbuđenje, ponos ne samo zbog sebe, nego i zbog svih oko sebe. Što si prošao, odakle si došao, kakav je to bio put jer ti ljudi oko tebe žele dobro i vole te. Zamišljaš njihov ponos kad to ostvariš i to je neprocjenjivo.

S Hrvatskom ste 2018. godine osvojili Davis Cup. Koliko vam je značilo igranje za reprezentaciju?

Meni je Davis Cup uvijek bio veliki poticaj da iskoristim adrenalin, atmosferu i naboj da igram još bolje i budem još bolji. Zato sam najviše uživao. Koliko sam ja pomogao reprezentaciji, toliko sam za sebe izvukao iz tih mečeva za ostale turnire. Igraš kod kuće odlične mečeve pred pet tisuća svojih ljudi i taj naboj zadržiš za neke druge turnire. Predivne uspomene, lijepi trenuci. U Hrvatskoj se generalno puno više prati Davis Cup nego u većini ostalih zemalja. Samo nekoliko reprezentacija ima takvu podršku kao Hrvatska i tu smo sigurno u vrhu.

U javnosti vas se često percipiralo kao 'dosadnog' igrača, koji je premiran na terenu i ne pokazuje puno emocija. Što mislite o tome i smatrate li da ste u javnosti zaslužili veće priznanje za svoje uspjehe?

Na početku karijere nisam baš shvaćao te priče o emocijama jer sam potekao iz takvog okruženja. Ne možeš ti promijeniti svoj DNA. Meni su kao djetetu govorili da igram previše nonšalantno, a ja nisam znao što im to znači. Jednostavno sam bio takav. Kasnije sam u karijeri shvatio kolika je važnost tog aspekta emocija u igri, ne toliko u ponašanju 'prema van'.

Moraš gledati što i koliko ti može pomoći da igraš bolje ili lošije. Jesi li negativna osoba pa te motivira da razbiješ reket. Ako razbijem reket, pružim ruku i idem doma. Ne mogu u tom trenutku živjeti sa sobom i pucam. To nije za mene. Ali stisnuti šaku, bodriti se i viknuti, to je dobro i to sam počeo raditi jer mi je pomagalo.

Priznanjem se ne zamaram. Gledam kako mogu što više izvući iz sebe. Kad se stalno uspoređuješ s Rogerom, Rafom i Novakom, problem mi je dugo bio da nađem neki svoj prosjek i da držim konstantu. Imao sam bljeskove u kojima sam igrao fantastično i to bih teško replicirao, plivao bih gore-dolje. Više bih rekao da je generalno znanje o tenisu dosta nisko. U nogometu i drugim sportovima jako je puno stručnih ljudi koji gledaju, komentiraju i govore o taktici, ovom, onom, a u tenisu ne toliko. Svatko ima pravo misliti što želi, a ja znam što sam napravio, kroz što sam prošao, kakve sam odluke donosio i nitko me nije tjerao ni na što. Kažu mi moji već: 'Daj, odmori malo, moraš li toliko trenirati?'

Hrvatska je imala velike tenisače, osvojila je dva Davis Cupa, a vi i ostali hrvatski tenisači nalazite se u situaciji da praktički nemate gdje trenirati. Kako to komentirate?

Kako komentirati… Propao je onaj nacionalni teniski centar na Velesajmu, to je stvarno tužno. Jasno mi je da se moraju naći financije, ali mora postojati i velika želja za to. Ne mogu reći da nema volje, ali činjenica je da vrijeme ide, sve je manje kvalitetne djece, a rješenja nema. OK, ako ne možemo napraviti nacionalne centre, zašto ne bismo uzeli dva terena u nekom klubu koji se ne koriste, asfaltirali ih, stavili podlogu i digli balon? Ne mora to biti novi balon, može biti i polovan i kupiti se za dvadeset, trideset tisuća eura. Nisu to bog zna koliki iznosi, ali to bi puno značilo ne samo nama profesionalcima, nego i mlađim igračima, koji će tamo trenirati, vidjeti nas i htjet će biti kao mi. Mislim da je to samo stvar organizacije.

Što ćete raditi kad jednog dana prestanete igrati?

Volio bih se zadržati u tenisu i raditi s djecom. Ima tu puno prostora za rad iako bih volio ostati pozicioniran tamo gdje mi je obitelj, da ne putujem puno. Ne bih htio kad završim karijeru opet spakirati torbe i putovati po svijetu.

Zaklada Marin Čilić već godinama pomaže talentiranim klincima. Kako ste uopće došli na ideju da je pokrenete?

U karijeri sam uvijek individualno pomagao bolesnoj djeci, potrebitima. Želio sam napraviti više i odvesti to na drugu razinu, a onda moraš sustavno raditi, da se dobrota ljudi raširi na čitavu zajednicu. Tu smo napravili jako dobar posao iako nije bilo lako s obzirom na administraciju. Kao nacija smo nevjerojatni kad se dogodi nešto ekstremno kao potresi ili poplave, svi ćemo dati za sve, ali sustavno zapinjemo.

S godinama smo našli prijatelje i sponzore koji nas prate već godinama i skoro 98 posto svega što uđe u zakladu direktno ide za projekte. Imamo zaposlenu jednu jedinu osobu, a sve ostalo su volonteri i puno posla obavlja moja supruga. Gledao sam svoju životnu priču. Imao sam neki talent i sreću da su mi roditelji dali priliku da ga iskoristim i dođem u Zagreb, u nacionalni centar, i treniram, jer to moji ne bi mogli financirati. Koliko djece nema tu mogućnost? Iz toga je proizašla ideja za zakladu i ispunjava me to što možemo pomoći mladim i nadarenim ljudima.