Toliko je toga u Rusiji moguće da se čini uzaludnim tražiti jednoznačne sudove o ovome što se sada događa u Sočiju, čudnom subtropskom gradu pod obroncima Kavkaza koji je za samo pet godina pretvoren u Disneyland zimskog olimpizma.

Nekad mirna, šašem obrasla Imeretinska nizina (mjesto Olimpijskog parka) noću izgleda kao da su je opsjeli vanzemaljci s nekoliko ogromnih svemirskih brodova što tajanstveno svijetle, pulsiraju i šaraju crno nebo laserima.

Možda su stvarno došli vanzemaljci, pomišljam prisjećajući se očajnih bivših žitelja Imeretinke o kojima se više ne piše i svih onih drama s konfiskacijama njihove imovine nakon što je Soči izabran za domaćina ZOI. Posljednji put ovdje sam boravio 2008. godine, kada je tek počinjala metamorfoza ovog grada koji je zapravo uska, 160 kilometara duga rivijera crnomorske obale - najdulji polis na svijetu poslije Ciudad de Mexica, mada u njemu živi samo 370 tisuća ljudi.

Iako je na metamorfozu potrošeno nepojmljivih 50 milijardi dolara, dva dana prije svečanog otvaranja Igara, Olimpijski park i okolica na momente djeluju kao neušminkana mladenka s viklerima. Da, tu je udoban i nov električni vlak, tu su 'svemirski brodovi' sportskih dvorana i elitno Olimpijsko selo u pješčanoj uvali čije su vizure već obišle svijet.

No, primjerice, 'zelena površina' između kolodvora i kolosalnog medijskog centra razrovana je ledina po kojoj tek niču stidljivi izdanci buduće hortikulture, a ponegdje su još uvijek razbacani ostaci građevinskog otpada. Dok nad Imeretinkom u utorak navečer blješti vatromet, velik dio rasvjete oko Olimpijskog parka nije u pogonu, samo dva dana prije početka povijesnog događaja. Što zbog mraka, što zbog lošeg sustava putokaza, čovjek se noću tamo lako izgubi u okolnim uličicama koje mjestimično nude drastičan kontrast olimpijskom megalomodernizmu, jer su u usporedbi s njim nalik na postsovjetske favele s Ladama zatamnjenih stakala, čudno sklepanim kućicama, palmama i raskopanim potočićima koji djeluju kao žrtve lokalne građevinske traume.

Kako sada stvari stoje, za sve pozitivne učinke Olimpijade, kao i za sve njezine neuspjehe, najveću odgovornost snosit će ruski predsjednik Vladimir Putin, moćnik koji je uložio golemu osobnu energiju u ostvarivanje ovog projekta. Netko je napisao da je za Putina Soči ono što je za Petra Velikog bio Sankt Peterburg (Petrograd).

Putinova kapitalistička vizija Sočija za 21. stoljeće radikalno mijenja njegovu lječilišno-botaničku paradigmu na kojoj je grad razvijan u sovjetsko doba, ali je s vremenom zapao u ozbiljne infrastrukturne probleme. Po modernizacijskom receptu ruskih vlasti Soči bi, čini se, trebao postati nekovrsni crnomorski hibrid Cannesa i Courchevela (mondeno francusko skijalište), nakon što olimpijske investicije spoje subtropiku sočijskog primorja s oštrom klimom još uvijek divljeg kavkaskog zaleđa te tako omoguće Sočiju i okolici cjelogodišnju turističku sezonu elitnog tipa.

Ono u čemu je Putinov projekt zasad ostvario možda najveći uspjeh jesu - ljudi. Gostima u Sočiju Rusija pokazuje neko novo lice kroz generaciju mladih građana koji govore, ili se trude govoriti strane jezike, koji radu s ljudima pristupaju uz entuzijazam i neusiljenu vedrinu, tako suprotnu dosadašnjoj tradiciji krute i bahate (post)sovjetske birokracije.

Rusija koju se zatječe u Sočiju nije narogušena, opasna, autistična sila kakvom je vole prikazivati mnogi zapadni mediji. Usprkos nevjerojatnom broju policajaca u svakom kadru, neugodnim šumama rendgena, metalnih ograda, raznoraznih čuvara, pa čak i pripadnika kontroverznih kozačkih odreda koji su dobili dozvolu vlasti da patroliraju ulicama uz policiju - usprkos, na kraju krajeva, nedavnom valu terorističkih zločina i gadnim prijetnjama novim zlodjelima, Soči se zasad pokazuje kao mirno i simpatično mjesto koje hrabro prolazi kroz golem eksperiment s teško predvidivim posljedicama.