Kažu da bit Božića nije u kićenju drvca, razmjenjivanju skupih poklona, obilnom jelu i piću. Vrijeme je to, kažu, koje bismo trebali provesti u krugu obitelji. A navijači berlinskog Uniona svoj klub doživljavaju kao proširenu obitelj; skromni Stadion An der Alten Försterei njihov je drugi dom.

Ondje su prije četiri godine zasukali rukave, prionuli na posao i kompletno renovirali zdanje. Gotovo 2.400 navijača sudjelovalo je u radovima koji su trajali 300 dana: uložili su ukupno 140.000 sati svog vremena da bi doveli stadion u funkciju. Neki od njih su godišnje odmore potrošili na ovu radnu akciju i provodili po cijele dane šljakajući na stadionu 'Kod kuće starog šumara' koji se nalazi na istočnom rubu grada. Priprema i dostava hrane bila je organizirana po kućama i naizmjence se u nekoliko njih kuhalo za desetine, stotine volontera. Radili su navijači, klupski dužnosnici i osoblje, čak i neki od igrača. Nitko nije tražio novac za to, dovoljna im je satisfakcija bila to što je klub nakon potrebnog moderniziranja svog doma dobio dozvolu za nastupanje u 2. Bundesligi.

Još četiri godine ranije, Union se našao u financijskoj krizi i hitno trebao namaknuti između 1,5 i 2 milijuna eura da bi izbjegao bankrot. Navijači su pokrenuli kampanju 'Krvari za Union' – budući da se za davanje krvi u Njemačkoj dobiva novčana naknada, masovno su to radili i novac poklanjali klubu, namaknuvši tako značajan dio potrebnih sredstava. Nisu ga napustili ni kad je na kraju te sezone skliznuo u regionalnu ligu, a zatim još rang niže. No uspio se ekspresno vratiti i od 2009. kontinuirano igra u 2. Bundesligi – ove sezone zimsku je pauzu dočekao na sedmom mjestu.

Doista nije fraza kad se kaže da 1. FC Union Berlin nije običan nogometni klub. SC Union 06 Oberschöneweide bio je u međuratnom razdoblju jedan od najjačih klubova u gradu, a 1923. je igrao u finalu njemačkog prvenstva. Poslije Drugog svjetskog rata Saveznici su raspustili sve organizacije u okupiranoj Njemačkoj, uključujući nogometne klubove, pa je na temeljima starog osnovan novi klub, koji je 1948. preuzeo ime i ostavštinu Uniona. No kad se u sezoni 1949./50. plasirao u završnu rundu nacionalnog natjecanja, sovjetski okupatori odbili su mu izdati dozvolu za put, prisilivši ga da se priključi novoosnovanoj istočnonjemačkoj ligi. Veći dio igrača i osoblja tada je prebjegao u zapadni dio grada, a klub na istoku nastavio je kao Union Oberschöneweide i nakon nekoliko promjena imena 1966. usvojio ono današnje.

U bivšem DDR-u živio je u sjeni gradskog rivala Dynama, koji je kontrolirala zloglasna tajna policija STASI. Ulazio je i ispadao iz prve lige, ali pratio ga je reputacija prozapadnog i proturežimskog kluba. I tad je privlačio vrlo respektabilan broj navijača, koji su kod svakog slobodnog udarca skandirali 'Die Mauer muss weg' (Zid mora pasti) – više od toga nisu se usudili.

Zid je naspoljetku pao, ali njegove posljedice još uvijek su tu – u psihološkom, ali i ekonomskom smislu. Više nijedan klub s istoka ne igra u 1. Bundesligi, a jedan od najvažnijih razloga za to je što ogromna većina njih – za razliku od onih sa zapada – ne dobiva nikakvu materijalnu pomoć od lokalnih vlasti. I najveći zapadnoberlinski klub Hertha dijelom je 'žrtva' ujedinjenja, iako bi se moglo reći da najveću odgovornost za njene neuspjehe snose nesposobne uprave.

Union je, međutim, odan samoupravljanju i očuvanju značaja za zajednicu. Eisern (Željezni) Union, kako ga zovu navijači, danas je uz St. Pauli najkultniji, u neku ruku 'punkerski' klub kojemu je očuvanje identiteta važnije od rezultatskih uspjeha. Članovi su većinski vlasnici kluba s punim pravom odlučivanja, ali i stadiona, za upravljanje kojime je nedavno osnovano zasebno dioničko društvo. 'Prodali smo dušu – svojim navijačima', izjavio je predsjednik kluba Dirk Zingler, inače i sam jedan od njih – još i danas ide na gostovanja, ali ne sjedi u svečanoj loži... Od novca prikupljenog pretvorbom pokriva se zajam za financiranje izgradnje nove glavne tribine s modernom infrastrukturom. Iako su ga sami članovi kompletno renovirali prije četiri godine, tri od četiri tribine još uvijek su samo sa stajaćim mjestima.

Nema ni kupovanja skupih pojačanja. Donedavno je pravilo bilo da se igrači mogu dovoditi samo besplatno, bez plaćanja odštete, ali s poboljšanjem financijskog stanja malo je popušteno: sad će Union kupiti igrača, ali samo ako nešto zaradi i prodajom. U protekle dvije sezone plaćena su samo četvorica, a ukupno za njih potrošena suma ne premašuje milijun eura. Ipak, Union napreduje iz godine u godinu i bori se za ulazak u 1. Bundesligu. Stadion An der Alten Försterei (kapacitet 16.750) svaku je utakmicu pun.

A bit će ponovo pun i u nedjelju, 23. prosinca, iako je jesenski dio prvenstva gotov. Ideja je rođena prije deset godina i vremenom prerasla u tradiciju. Njen začetnik Torsten Eisenbeiser kaže: 'Imali smo niz od nekoliko loših utakmica. Nas nekolicina, koji smo uvijek stajali zajedno na tribini, otišli smo kući bez da smo jedni drugima poželjeli sretan Božić. Kasnije sam predložio prijateljima da se nađemo na Badnjak na stadionu i pjevamo božićne pjesme'.

Prve godine okupilo se samo 89 drugova. Lani ih je bilo 17 tisuća – uz svijeće, pjesmarice i kuhano vino. Ne dolaze samo tvrdokorni navijači, nego i njihove obitelji, kao i obitelji igrača i klupskih dužnosnika. Pjesma traje punih 90 minuta, uz 15 minuta 'poluvremena'. A zatim, u 'sudačkoj nadoknadi' prije nego što se svi raziđu kućama, s razglasa se začuje klupska himna u izvedbi legendarne Nine Hagen, pjesma koja govori o momčadi koja uvijek igra 'punim gasom' i 'rame uz rame' i 'ne da se kupiti Zapadu'.

Je'n, dva, tri, svi zajedno: 'Eisern Union, immer wieder Eisern Union...'