Rafa Nadal je odigrao svoj posljednji profesionalni meč u Davis Cupu u Malagi, a sada je, u 39. godini, napisao emotivno pismo pod naslovom ‘Dar’.

‘Nisam siguran koliko sam godina tada imao, ali mislim da sam bio negdje oko 12. U to vrijeme obožavao sam pecanje. Volim more jer sam s Mallorce, a more je u mom slučaju dio mog života. Taj osjećaj blizine mora, sjedenja na stijenama s obitelji i prijateljima ili na brodu, pruža mi poseban mir i spokoj. Jednog dana otišao sam na pecanje umjesto na trening. Sljedećeg dana izgubio sam meč. Sjećam se da sam plakao u autu dok smo se vraćali kući, a moj stric, koji je u to vrijeme imao veliki utjecaj na mene i koji me uveo u tenis, rekao mi je: ‘U redu je, to je samo teniski meč. Nemoj sada plakati, nema smisla. Ako želiš pecati, pecaj. Nema problema. Ali ćeš gubiti. Želiš li pobjeđivati? Ako želiš pobjeđivati, onda moraš prvo raditi ono što je potrebno.’ To je bila važna lekcija za mene. Ako me ljudi vide kao perfekcionista, to dolazi od tog unutarnjeg glasa koji me poziva, kao tada u autu na putu kući. Taj glas me nikada nije napustio. Jednog dana moći ću biti na moru. Danas i sutra... moram trenirati,’ napisao je Nadal.

Zatim je nastavio:

‘Mislim da to ima veze s mojim karakterom nekoga tko je odrastao na Mallorci. Moji heroji bili su ljudi koje sam poznavao u stvarnom životu. Ali kada sam imao 12 godina, prvi put sam igrao s Carlosom Moyom. Moj sunarodnjak, također s Mallorce, bio je pobjednik Roland Garrosa i prvi španjolski tenisač koji je postao broj jedan. Bio sam toliko nervozan dok sam samo udarao loptice s njim. To je bilo nezaboravno iskustvo, prozor u neki drugi svijet. Tada se tenis transformirao iz nečega što je bilo samo zabava – dječja igra – u pravi cilj za životni put. Počeo sam malo više sanjati. Jednog dana, možda i ja mogu igrati na Roland Garrosu...’

Rekli su mu da nikada više neće igrati tenis

Potom se osvrnuo na trenutak u karijeri kada su mu rekli da možda nikada više neće moći igrati tenis.

‘Kada sam imao 17 godina, ozlijedio sam se, a liječnici su mi rekli da vjerojatno nikada više neću igrati. Ipak, vratio sam se profesionalnom tenisu. Naučio sam da se stvari mogu promijeniti u trenutku. To nije bila samo mala fraktura na mom stopalu, već bolest. Ne postoji lijek, samo upravljanje. Müller-Weissov sindrom. Što to znači? Od najveće sreće do trenutka kada se probudite i ne možete hodati. Mnogo dana provodio sam kod kuće plačući, ali to je bila ogromna lekcija poniznosti. Imao sam sreću što sam imao oca, pravog uzora u svom životu, koji je uvijek bio tako pozitivan. “Naći ćemo rješenje,” govorio je. “A ako ga ne nađemo, postoje i druge stvari u životu osim tenisa.” Tada te riječi nisam mogao procesuirati, ali, hvala Bogu, nakon mnogo boli, operacija, rehabilitacija i suza, rješenje je pronađeno i svih ovih godina uspio sam se boriti kroz sve to.’

Nadal se prisjetio svojih uspjeha – Davis Cup 2004., Roland Garros 2005., naravno Wimbledona 2008., ali i svog prvog US Opena te zatvaranja kruga Grand Slamova u Melbourneu. Nastupi na turnirima poput onih u Madridu, Barceloni, Indian Wellsu, Monte Carlu i Rimu obilježili su njegovu karijeru.

Nikada ne smijete prestati pokušavati. Uvijek se morate truditi biti bolji

Nadal je otvoreno govorio i o mentalnim izazovima: ‘Bilo je trenutaka kada mi je bilo teško kontrolirati disanje na terenu i nisam mogao pružiti svoj maksimum. Nismo superheroji, već ljudska bića.’ Uz naporan rad uspio je prevladati te poteškoće i vratiti se u formu.

Za kraj, Nadal je poručio:

‘Nadam se da je moj naslijeđe to što sam se uvijek trudio odnositi prema drugima s poštovanjem. Nije uvijek uspijevalo, ali sam uvijek pokušavao,’ zaključio je Rafa Nadal.