Briljantni majstor s repićem oduševljavao je Italiju u dresu Fiorentine, Juventusa, Milana, Intera, Bologne i Brescije te u tri navrata predvodio 'azzurre' na Svjetskim prvenstvima. Danas 48-godišnji Baggio jedan je od najboljih strijelaca u povijesti Serie A, najbolji nogometaš svijeta 1993. godine i čovjek kojeg je većina ljubitelja nogometa obožavala. Površni pratitelji poznaju ga tek po promašenom penalu u finalu SP-a 1994. godine protiv Brazila, oni upućeni po dvadeset godina majstorija na travnatim terenima.

No, nije samo fatalni penal bio križ u karijeri talijanskog velikana, već i brojne ozljede. Mučila su ga oba koljena, prošao je kroz šest teških operacija i danas priznaje da je potkraj karijere bio na samom rubu.

'Cijelu karijeru pratila me prava tortura. Muka je postala nepodnošljiva posljednjih sezona. Dok sam bio u Bresciji nakon utakmice više nisam mogao hodati. Kad bih došao doma, nisam mogao izaći iz auta, ali sljedeće nedjelje opet bih igrao. Kad sam prestao igrati, osjećao sam se sretno i ispunjeno. Dao sam sve što sam imao,' priznao je Roberto Baggio u velikom intervjuu za Corriere dello Sport te priznao da je puno puta htio odustati od svega:

'Kad bih rekao da nisam bio bih lažljivac. Bilo je tamnih trenutaka, vrlo tamnih. No rekao bih samom sebi da moram ići do kraja. Izazvao sam samog sebe, da pokažem da imam karakter i da je moja snaga jača od vlastite nesreće. I da je moj san vrjedniji od koljena.'

Baggio se zbog izazova tijekom nogometne karijere odlučio preći na budizam.

'Dolazim iz katoličke obitelji, ali kad sam stigao u Firenzu, bilo mi je teško. Nisam igrao i bio sam zbilja tužan. Prijatelj koji je prakticirao budizam me pozvao na meditaciju, bio sam skeptičan, ali sam rekao samom sebi da ću probati sljedećih mjesec dana. Ukratko, shvatio sam nakon tri dana da je to moj put. Shvatio sam da kad stvari krenu nizbrdo da smo skloni kriviti druge, glumiti žrtve. Shvatio sam da je to krivo. Opravdanja su beskorisna ako ne ispuniš svoje snove, svoje ciljeve, to je gubitak vremena. Tvoja sudbina je uvijek u tvojim rukama.'

Roberto također otkriva da je imao puno više problema s trenerima, nego navijačima i suigračima. A priznao je i da ga još uvijek muči onaj kobni penal, iako je Italija već bila u zaostatku u finalu protiv Brazila (Baresi i Massaro su promašili prije njega) i vjerojatno ne bi puno pomoglo da ga je zabio.

'Na tom Svjetskom prvenstvu moj se san ostvarivao. Svaki put kad bih zabio, slavio sam misleći na ludnicu doma u Italiji. Onda je došao taj penal i promašio sam ga. Poželio sam umrijeti. Opet sam pomislio na reakciju Talijana, bilo je teško. Čak ni sad to još nisam prihvatio. Ipak sam ja poslao loptu na tribine, što je u tom trenutku bilo sve Italiji. Još danas žalim,' zaključio je velikan koji ipak smatra da je tijekom svoje karijere ostvario dječačke snove i može biti sretan i ponosan.