Hrvatska je ponovno doživjela svoj neslavan kraj na velikim natjecanjima, a Roko Ukić očito je odlučio kazati što mislio o svemu. I 100 posto je u pravu! Premda bi bolje bilo da je sve to rekao netko od onih koji vode hrvatsku košarku
Roko Ukić trebao je biti motor hrvatske reprezentacije, čovjek koji donosi prevagu, no i s njim, baš kao i u vremenima kad još nije stasao za najbolju vrstu, nema pozitivnih pomaka. Mladi košarkaš zapravo je po povratku u Hrvatsku jako dobro detektirao stanje stvari i postavio se onako kako je jedino ispravno. Premda to mnogi u Savezu ili Stožeru ne žele čuti:
'Vidio sam da ima i mnogo pozitivnih reakcija, ali za mene ovo nikako ne može biti pozitivno. Po ne znam koji put smo ispali u eliminacijskoj utakmici, s ukupnom koš-razlikom dva i pol, i to me frustrira. Možemo mi misliti da smo napravili nešto, ali ja sam ovdje već osam godina i ne želim više raditi za sutra. Hoću napraviti nešto danas i, ako to nije moguće, ako to ne ostvarim, onda to za mene nije dobro.'
Ne nada se promjenama, štoviše, sve je skloniji misliti da je reprezentacija ukleta:
'Svake godine lupam glavom u zid. Svake godine se nadam, a nikako da se nešto dogodi. Budem li igrao za reprezentaciju, treba mi garancija da možemo nešto napraviti. Nešto se mora promijeniti. Ne kažem da smo nešto krivo radili, da nešto nije valjalo, ali nešto se mora promijeniti. Sve loše što mi se u karijeri dogodilo, doživio sam u reprezentaciji. U klubovima sam 90 posto tijesnih završnica dobivao, u reprezentaciji nula. Ne znam više kako se s tim nositi. Košarka već jednom mora prestati biti ukleti sport. Kako to napraviti? Nemam rješenja i to me ubija.'
Za kraj nešto o čemu bi mnogi koji vode hrvatsku košarku trebali dobro razmisliti.
'Možda, ali onda je bolje okrenuti ploču i probati s nečim novim. Što ako dođemo u Litvu i opet budemo osmi? Što onda? Bude li uvijek isto, budemo li stalno ispadali u eliminacijskim utakmicama, onda je bolje da i ne igramo. Poanta svega je da su frustracije prešle svaku granicu. Teško je živjeti kao luzer, a u životu sam luzer jedino u reprezentaciji. To ne mogu podnijeti i to je poanta cijele priče.'
Naš ponajbolji košarkaš izgubio je strpljenje. Nije to onaj 'vrući' sportaš koji će nakon utakmice svašta reći u svom razočaranju. Sve je izrečeno puno poslije utakmice, onda kad su se emocije već slegle. To je, eto, realnost naše košarke. A od čelnika Saveza ili izbornika nismo dosad čuli ništa slično. Po njima nastup u Turskoj bio je zalog za budućnost. Takvo što slušamo već godinama i godinama.
