Čovjek koji je u ponedjeljak sa suzama u očima priznao da je sa 34 godine 'izgubio bitku s tijelom' još donedavno je bio simbol modernog nogometa, modernog vremena, modernog brazilskog stila. Ni danas nitko ne uspijeva sasvim oponašati njegove pravolinijske prodore iz 90-ih, kroz nekoliko linija protivničke obrane, poput metka koji uživa u svojoj akceleraciji, uz tehnički savršen dribling s nekoliko minimalnih promjena smjera, a poslije svake novo ubrzanje, sve do turbo razine uslijed koje slijedi ravnodušna egzekucija dok se stadion rastaljuje od totalne euforije publike.

I nije samo na tome stalo. Nije bio samo još jedno čudo iz predgrađa Rija. Dani u PSV-u, Barceloni i donekle u Interu bili su više od toga. Postao je jedan od rijetkih sportaša koji se izvedbeno izdignu u vlastiti svemir, poput Michaela Jordana. Bio je čudo od djeteta čijim se mogućnostima ne nazire kraj, no takvi često izgore ranije nego se itko nadao. Umjesto da zabije 1500 golova i razvije karijeru poput Peleove, Ronalda je marketinško-eksploatatorski sistem današnjice uzeo u svoj žrvanj. Prvo ga je kao 20-godišnjaka učinio multimilijunašem, za čijim komadićem dara žude mase gdje god se okrenuo – na ulici, u hotelu, u avionu, na plaži i noćnom klubu.

Kako su se 90-ih povampirili i mediji, i menadžeri, i sponzori, i sponzoruše, i reklamni oglašivači, pa čak i političke strukture koje su odlučile tehnokratizirati populističku moć nogometne 'masovne halucinacije', pritisak na superzvijezde postao je izdrživ samo za fizičke i mentalne kiborge. Svoj status poluboga Fenomen je morao opravdavati na sve više sve težih utakmica, u sve pretrpanijim sezonama, u eri kada su najveće zvijezde na mundijale – te negdašnje praznike nogometa - počele dolaziti kao izmoždeni ratni konji.

Nije posve razjašnjeno, ali čini se da je Ronaldo dan uoči finala SP-a 1998. u Francuskoj, sa 22 godine starosti ludeći od strepnje hoće li uspjeti zadovoljiti nacionalni imperativ, pretrpio epileptični napadaj. Sistem je sisao esenciju iz njega. Uslijedile su ozljede koje su prijetile preranim tragičnim krajem, tako tipičnim za genijalce. Danas mnogi zaboravljaju da je u dvije sezone od 1999. do 2001. odigrao samo 11 utakmica. Da se tada, kad su ga već uspoređivali s prerano umirovljenim Marcom van Bastenom, nije vratio iz agonije, nikada ne bi osvojio mundijal te zaigrao kao prvi napadač na ukupno čak tri svjetske smotre, i nikada ne bi zabio rekordnih 15 golova na mundijalima. Nikada ne bi osvojio neko nacionalno prvenstvo (prvo je uzeo tek u Španjolskoj 2003, s Real Madridom), nikada ne bi pretekao Romarija i Zica i postao drugi strijelac u povijesti Selecaoa.

Nije da je bio najsimpatičniji nogometaš svoje ere. Zbog frizure na mundijalu 1998. neki su ga uspoređivali s retardiranim zecom; kasnije su negodovali zbog njegove debljine i upitne predanosti nogometnom profesionalizmu. Možda su ga se i zasitili, jer pojavile su se nove zvijezde, a on nakon povratka od ozljeda ipak nije više bio tako dominantan. Uz to se ženio i razvodio ritmom holivudskog dekadenta - potrošio bi 700.000 eura na svadbu, a onda u braku ostao tri mjeseca. Prije tri godine dotaknuo je dno kad je u medije procurilo da je završio s tri prostitutke-transvestita koji su pokušali iznuditi novac od njega.

No čovjek je, eto, htio igrati dokle ide, a kad nije više mogao – kad je shvatio da mu je muskulatura previše izraubana i da mu hormonski poremećaj onemogućuje da smršavi, čovjek se okružen svojim sinovima rasplakao pred kamerama, i čak se ispričavao navijačima Corinthiansa za neuspjehe. Napuštanje nogometa je, kaže, doživio 'kao svoju prvu smrt'. Teško je bilo čuti takve riječi u zemlji koja pamti kako je tužno odlazio s ovog svijeta Mane Garrincha, 'onaj koji je bio užitak za narod'. Brazilci su takvi. Mnogi od njih vole nogomet, a ne nogometni profesionalizam. Profesionalizam su pare, velike pare, i zato je vrhunski nogomet sve teže voljeti. Takvih problema, čini se, nemaju samo sponzori. I sponzoruše.