Gol protiv Mađarske u četvrtfinalu SP-a s istekom vremena je ne samo najvažniji gol u karijeri Marina Šipića, taj pogodak je jedan od najvažnijih golova u povijesti hrvatskog rukometa.
Bok uz bok s onim Božidara Jovića s istekom sirene legendarnom Andreju Lavrovu na Igrama u Atlanti 1996. Da nije bilo tog Jovićevog gola, Hrvatska bi ispala u grupi i ne bi na kraju došla do svog prvog olimpijskog zlata. Da nije bilo Šipićeve majstorije, tko zna kako bi se razvila drama u produžecima i pitanje je bi li na kraju Hrvatska došla do svjetskog srebra.
vezane vijesti
Marin Šipić je u reprezentaciji jako dugo. Na velikim natjecanjima je debitirao kod Line Červara na SP-u 2019. na kojem je Hrvatska zauzela šesto mjesto. Već tada, praktički kao klinac, pokazao je fantastičan potencijal i imao je nekoliko zapaženih partija. Oduvijek ga je krasila okretnost na crti i smirenost pri realizaciji. No, premda je gotovo uvijek bio u sastavu, Šipić je nekako uvijek bio u drugom planu. Prednost su dobivali neki drugi pivotu. Razlog je bio, bar smo tako često znali čitati ili čuti, košija igra u obrani te teza da u modernom rukometu mogu opstati samo igrači koji mogu igrati u oba smjera.
Na ovom prvenstvu Šipić je dokazao da su to bile sasvim pogrešne procjene i da bez problema može igrati u obrani. Možda u defenzivi nije toliko moćan kao prema naprijed, ali nije ni 'igrač manje' kako su ga proteklih godina neki pokušali prikazati. Šipić je za portal dalmacijadanas.hr dao zanimljiv intervju u kojem je dao svoje viđenje tih predrasuda o obrani. I sad je priznao da ga je to pratilo u karijeri.
'To su bile stvari na koje nisam mogao utjecati. Treneri me nisu stavljali jer su tako vidjeli situaciju, ali ja tu nisam mogao ništa. Drago mi je da se to promijenilo i da sam dobio priliku igrati oba smjera i da sam ja opravdao očekivanja', rekao je Šipić kolegici Marini Radoš.
