Poznato je da SAD, kao postojbina košarke, drži do FIBA-inih natjecanja nešto više nego do prognoza o urodu mušmula u Tadžikistanu, pa na svjetska prvenstva obično šalje C, D ili pak DŽ selekciju. Olimpijske igre su sasvim druga priča...

Na drugoj strani, Rusi se posljednjih godina općenito ne doimaju ludima za košarkom. Da, oformili su jednu od najjačih liga u Europi. Da, klupski gigant CSKA tradicionalno ima svoju publiku, ali kada je Rusija prije tri godine iznenađujuće osvojila Euro, pincetom ste po Moskvi morali tražiti čovjeka koji je to percipirao. Bio je to tip novosti za sportski pregled na kraju nekakvog ljetnog dnevnika ili možda ugao novinske naslovnice.

Bilo kako bilo, susret SAD-a i Rusije ipak je jedan od onih derbija koji su pisali povijest kraljice ekipnih sportova, pa će četvrtfinale jamačno privući pozornost u obje svjetske sile, čije se širokopojasno rivalstvo osjeća i danas.

Od Bjelova do Kecmana: Šut koji je promijenio poimanje košarke

Sve do 1972. godine košarka je bila linekerovski svijet u kojem se na kraju utakmice pobjednik zove SAD - uz uvjet da se igra na Olimpijskim igrama koje Amerikanci, za razliku od mundijala, vrlo ozbiljno shvaćaju i trude se poslati ono najbolje što njihova košarka ima.

Definiciju je valjalo mijenjati tek nakon Münchena 1972. U finalu protiv Sovjetskog Saveza, kada je hladni rat doista usijavao sportske arene svijeta, u legendarnoj završnici Sovjeti su iskoristili zadnje tri sekunde i čudesnim dodavanjem 'preko polutke', s koša na koš, probili granicu košarkaškog svemira. Svih sedam dotadašnjih zlata suvremene olimpijske povijesti držali su Amerikanci! Već su počeli slaviti i osmo, kad je u gomilu uletio kontroverzni FIBA-in tajnik R. William Jones, inzistirajući da se ponovno odigraju zadnje tri sekunde zbog navodne greške u mjerenju vremena. Tri sekunde koje su dvojicu Bjelova, dodavača Sergeja i hvatača-strijelca Aleksandra, učinile svojevrsnim Prometejima sporta: onima koji su oteli košarku bogovima i dali je ljudima.

Kao što se vidi i u videu, američki igrači do današnjeg dana tvrde da su oštećeni, navode sijaset nepravilnosti u zadnjim sekundama ogleda i odbijaju preuzeti svoje srebrne medalje iz švicarskog sefa, principijelno ignorirajući pismo koje im svake godine pošalje Olimpijski odbor. Kenneth Davis čak si je stavio u oporuku da nasljednici nemaju pravo preuzeti odličje u njegovo ime.

Ameri favoriti, Rusi nepredvidivi

Minhenska završnica bila je čudo o kojem je svijet brujao godinama. Danas su pogoci 'at a buzzer' već opće mjesto košarke. Amerikanci su tada naučili lekciju da pobjedu od poraza može dijeliti i komadičak sekunde. Kojih 38 godina kasnije to su naučili i neki Hrvati, na utakmici Cibona-Partizan u Areni Zagreb.

Današnji Amerikanci veliki su favoriti, ali su, kao i 1972, mahom mladi, dok Rusi bez Kiriljenka i Hrjape (dosad nije igrao zbog ozljede, ali je na mundijalu) imaju nepredvidivu ekipu koja se sigurno neće unaprijed pomiriti s porazom. Drukčije između današnjih rivala vjerojatno ni ne može biti.