U profesionalnom nogometu nema mjesta za sentimentalnosti. U profesionalnom nogometu važan je isključivo uspjeh. Važne su titule prvaka Bundeslige, naslovi najbolje momčadi Europe, svijeta... To je jedna strana medalje. Druga strana se zove: pritisak. Nogometaši su pod stalnim pritiskom. Iz tjedna u tjedan oni moraju pobjeđivati, osvajati bodove, igrati za naklonost navijača - i onih bez kojih nema modernog sporta. Sponzora.

Prije točno godinu dana (10.11.2009.) u blizini Hannovera tadašnji vratar istoimenog bundesligaša i njemačke nogometne reprezentacije Robert Enke bacio se pod vlak. Njegovo je samoubojstvo šokiralo Njemačku. Klubovi su obećali da se 'slučaj Enke' ne smije ponoviti.
Oni su obećali da će se bolje brinuti oko igrača koji imaju psihičkih problema, igrača koji najbolje ne podnose pritisak profesionalnog sporta, igrača koji pate od depresije. Pritisak kojem, kako je bolno pokazala pogibija Roberta Enkea, nije svatko dorastao...

Thomas Ernst i sam je na vlastitoj koži iskusio uspone i padove u karijeri bundesligaškog vratara. On je bio čuvar mreže Eintrachta iz Frankfurta, VfL Bochuma, VfB Stuttgarta i 1. FC Kaiserslauterna. Danas je Ernst član uprave drugoligaša iz Bochuma. Tijekom dugogodišnje aktivne karijere shvatio je koliko velike znaju biti duševne boli kod nekih igrača. '... zvižduci s tribina, uvrede na njihov račun, stvari koje neki igrači dožive kao izazov, ali izazov koji ipak ne mogu savladati.'

Ernst tvrdi da su rijetki nogometaši koji nakon kraja utakmice mogu jednostavno 'izblendati' primjerice uvrede razočaranih navijača. Pogotovo ne igrači klubova koji se bore za opstanak u 1. ligi. I Ernsta je osobno, kao iskusnog golmana, kako nam priznaje tijekom intervjua, stalno mučila situacija u kojoj se nalazi njegov klub, situacija u kojoj su drugi igrači ili zaposlenici kluba. 'Na trening sam znao dolaziti pod velikim pritiskom, a pod pritiskom sam igrao i utakmice. S vremenom se nakupi puno toga što te itekako opterećuje...'

Robert Enke nije uspio savladati taj pritisak. Već i prije njegove smrti, Udruga profesionalnih igrača (VdV) u Njemačkoj shvatila je da je nogometašima hitno potrebna savjetodavna pomoć u svakidašnjim situacijama. Sindikat igrača već godinama nudi pomoć profesionalcima koji se nađu u kriznoj situaciji. Psihološku i dušebrižničku pomoć. Šef sindikata VdV-a Ulf Baranowsky danas kaže da je '... nakon tragične smrti Roberta Enkea naglo porastao broj zahtjeva za konzultacijama.'

To nikoga ne čudi. Nogometaši su praktično konstantno na 'promatranju'. Na stadionu tijekom utakmice, ispred TV-kamera tijekom intervjua, pa čak i u privatnom životu. Osobe koje su pod stalnim javnim "nadzorom" ne smiju si dozvoliti slabosti. Pogotovo ne duševne slabosti. U nogometnoj branši u Njemačkoj ustaljena je deviza da se na terenu nalaze 'pravi dečki'. Nakon Enkeove smrti najmanje 20-30 'pravih dečki' potražili su duševnu pomoć. Ali ne u svojim klubovima, već kod suradnika sindikata VdV-a.

Za diplomiranog psihologa Thomasa Grawa, koji se brinuo oko nekolicine profi-igrača iz Bundeslige, nema sumnje da Robert Enke nije bio usamljen slučaj. Čak i ako igrači prema vani 'funkcioniraju', ostave dojam da je sve OK, rezmira Graw, njegova psiha možda više nije stabilna. 'Gluma' da je sve u redu je sastavni dio branše i karijera nogometaša, kaže Graw i dodaje da su nogometaši "naučili skrivati svoj unutarnji život" od javnosti. Psiholog tvrdi da je često doživio da mu u ordinaciju dođu igrači koji kažu: 'U meni unutra zapravo sve izgleda sasvim drugačije.' I s molbom da im pomogne.

Igrači koji se nađu u teškoj situaciji i ne znaju kako iz nje izići, nogometni sindikat nudi različite mogućnosti pomoći. Kontakt s kvalificiranim osobljem moguć je osobno na licu mjesta, telefonski ili preko e-maila. Anonimnost i diskrecija su zajamčeni.

Psiholozi s kojima surađuje VdV dijagnosticiraju najprije radi li se o 'svježim' duševnim problemima ili već postoje naznake da su igrači kronično depresivni. Neki se boje da neće biti u stanju pružiti igru koja se od njih očekuje, neki su 'blokirani' na terenu, mnogi pate od velikih oscilacija raspoloženja, imaju probleme s trenerima, suigračima, okolinom, neki su žrtve mobbinga. 'Uočili smo da u branši često nedostaje razumijevanja i potpore igračima koji pate od duševnih problema', napominje psiholog Graw. I dodaje kako '... si mogu zamisliti da postoje treneri i kolege u momčadi koji kažu da takvi igrači nemaju što tražiti kod njih.'

'Mnogi profesionalci žele da se što prije okonča anonimni tretman, jer se plaše posljedica i mogućih stereotipa', kaže šef sindikata igrača Baranowsky.

U brojnim govorima nakon smrti Roberta Enkea mnogi su nogometni dužnosnici zatražili i najavili veliki rez u nogometnom businessu. No, taj rez nije se dogodio. Po mišljenju bivšeg golmana Thomasa Ernsta, klubovi se doduše trude senzibilizirati javnost za problematiku psihičkih oboljenja u profesionalnom sportu. Ernst ipak zaključuje: 'U načelu se u ovom poslu ništa nije promijenilo'.

Istog je (poražavajućeg) mišljenja i sportski psiholog Graw: 'Iznenadilo bi me da neki igrač javno prizna da ima psihičkih problema!'