Silvio Marić danas uživa u nogometnoj mirovini, ali od najdražeg sporta nije se maknuo ni milimetra. Vodi Nogometnu akademiju na zagrebačkim Ravnicama i kuje plan povratka u matični klub
Teško je od osnutka HNL-a naći igrača uz kojega se može staviti veći znak jednakosti s Dinamom nego uz Silvija Marića. Nakon njega, to je uspjelo još samo Niki Kranjčaru, ali znamo kakav je zaplet dobila ta priča. Danas Mara vodi Nogometnu akademiju tri minute udaljenu od maksimirskog stadiona i od Dinama se nije daleko odmaknuo.
'Jako su blizu naslovu, a prednost su stekli zahvaljujući većem broju kvalitetnih igrača od Hajduka. To se vidjelo prošle nedjelje kada je Hajduk bez Andrića bio nemoćan protiv Varteksa', počinje Marić razgovor za Večernji list i nastavlja:
'Idem na Dinamove utakmice kad god stignem, pogotovo otkada je trener postao moj prijatelj Kruno Jurčić. Unaprijedio je igru i iz susreta u susret vidi se više agresivnosti, borbenosti, uklizavanja… Osim taktičkih kvaliteta, odličan je i psiholog i ne živi u uvjerenju da sve zna. Nije ga sramota tražiti savjet, ponekad i mene pita za mišljenje.'
Može li ovaj Dinamo prezimiti u Europi?
'Iskreno, mislim da ne može. Ovom sastavu nedostaju trojica-četvorica igrača ekstra klase da bi došla na taj nivo. Zdravko Mamić mora pronaći novce i investirati u pojačanja ako želi ostvariti taj san. Ovi stranci su dobri, ali nisu oni koji će na prvom treningu ostaviti dojam strahopoštovanja, igrači koji rade razliku.'
U HNL-u takvim klasama smatra, možda, Anasa Sharbinija, Ermina Zeca i Bojana Vručinu. Kaže da on nije za trenera, no ima svoje zamisli.
'Ja sam više za organizaciju. Sve ću im posložiti, a oni neka treniraju. Već sam rekao Zdravku Mamiću da ću ga naslijediti u Dinamu, htio bih njegovu funkciju jednoga dana. Mislim da bih bio dobar i kao sportski direktor, ali sve u svoje vrijeme', završava Marić i postaje prva ličnost iz Dinamove prošlosti koja javno izražava želju za dolazak u maksimirske hodnike.