Boston nije veliki grad; sam grad ima nešto preko pola milijuna stanovnika, ali sa širom okolicom ta brojka se penje na 4,4 milijuna. Grad djeluje vrlo ugodno za život, a najviše su me oduševili brojni pokazatelji ekološke osviještenosti u tom gradu. Primjerice u zadnje tri godine Boston je izgradio biciklističke staze te su postavljene stanice s biciklima. Bicikl jednostavno izvučete provlačenjem kreditne kartice s koje se po povratku bicikla skida iznos za korišteno vrijeme. Ukoliko ne vratite bicikl, naplate vam ga u cijelosti. Sve je više bijelih taksi vozila na hibridni pogon, nekoliko puta tjedno farmeri na bio-sajmovima prodaju ekološki uzgojenu hranu a grad će ove godine uložiti 55 milijuna dolara u osvjetljenje svojih tunela LED žaruljama, čime će godišnje uštedjeti 2,5 milijuna dolara na električnoj energiji, a još najmanje toliko na održavanju rasvjete.

Zbog svega navedenog bilo mi je zadovoljstvo ulicama grada Bostona nositi majicu 'LED it be! Marathon' mog sponzora tvrtke Lighting, specijalizirane za energetsku učinkovitost. Maratonsko trčanje i energetska učinkovitost su na prvi pogled dvije nespojive stvari, ali poveznica je u izdržljivosti i racionalnom trošenju energije. Kako biste izdržali 42,125 km, nužna je silna energija koju je potrebno racionalno i ravnomjerno trošiti tijekom trčanja, inače nećete stići do cilja.

Iako sam od malih nogu vezan za prirodu i aktivan život, s trčanjem sam počeo prije dvije godine, kada me prijatelj nagovorio da zajedno otrčimo Jaska polumaraton. Dok sam trčao taj maraton, razmišljao sam o poveznici između ekonomske snage pojedine države i broja ljudi koji se svakodnevno rekreiraju. Ako se natječeš u privatnom životu (u mom slučaju trčeći), bit ćeš takav i na svom poslu, što će posredno i tvoju kompaniju činiti konkurentnijom. Kroz trčanje uvodiš disciplinu u svoj život, jačaš volju te svakodnevnim pobjeđivanjem svojih slabosti napreduješ na osobnom, ali i na profesionalnom planu.

Tijek nemilosrdnog maratona

Organizacija maratona u SAD-u uvijek me oduševi. Primjerice 25.000 ljudi je u samo dva sata školskim autobusima prebačeno na start u Hopkinton, koji je 50-ak km udaljen od Bostona. Unatoč dobroj organizaciji, na vremenske prilike nije se moglo utjecati. Temperatura je podivljala, pa je već u 6 ujutro bilo 19 °C, a tijekom noći je pala i kiša, tako da se miris vlage iz tla jako dobro osjećao.

Oni najbolji, elita maratona, startali su u 9.30 na temperaturi od 25 °C. Nas ostalih 15 tisuća gurali smo se pod šatorima u hladu dok je sunce nemilice jačalo. Kad smo krenuli, na digitalnom termometru na benzinskoj pumpi prije starta stajalo je 84 F, što je 29 °C.

Već opaljen vrućinom, krenuo sam u tempu 5.20. Bio sam zadovoljan kako napredujem; prvih 8 km cesta se spušta, pa po planu prolazim 10 km za 52 min. No tada počinje katastrofa. Ulazimo u dolinu, s desne strane neko jezero, sve okruženo borovom šumom. Nema zraka, a asfalt od lagane noćne kiše isparava. Počinjem disati na škrge i primjećujem da tempo kolektivno pada; trkači se počinju krijepiti vodom na svakih oko 2 km, a ne 5 km, kako je uobičajeno. Svi grabe po tri čaše vode koja je topla jer se u kamionima ugrijala. No polijevaš se i piješ, drukčije ne ide.

Sve je teže držati ritam i na 15. kilometru prestajem gledati na sat. Kroz glavu mi prolaze poruke organizatora da treba usporiti ritam. Trka za željenim rezultatom od 3.45 sati za mene je gotova, pa odlučujem uživati u atmosferi koju su stvarali navijači i domaće stanovništvo. Ljudi su sat-dva, koliko prolazi povorka trkača pored njihovih kuća, nesebično vodom zalijevali trkače, točili hladnu vodu i iznosili stare krpe koje su močili kako bi se trkači osvježili. Vidio sam kako ljudi izlaze iz supermarketa noseći u kutijama na desetke ledenih lizalica koje su dijelili trkačima. To su bili jedinstveni trenuci u kojima je trčanje prestalo biti individualan sport. Svi su bili jedno, navijači, trkači, medicinsko osoblje, volonteri, policajci, vatrogasci.

Došao je na red Wellesley, ženski koledž, gdje djevojke stvaraju legendarni vrišteći tunel. Osjećao sam se kao član Beatlesa, za kojima su ludjele obožavateljice; padaju poljupci i zagrljaji muškim trkačima! Na 25. kilometru susrećem grupu svojih prijatelja Austrijanaca, za koje sam izveo mali fotosession i od skakanja se prilično izmorio. Na 30. kilometru sam naletio na pravi jack-pot: ekipu s hladnim pivom! Nakon toliko ispijene tople vode, hladno pivo mi je pasalo kao nikad do tad. Odrazilo se to i na moje trčanje, pa sam sljedećih 5 km opet trčao kao lud.

U posljednjih nekoliko kilometara, naletim na navijača koji je bio obučen u Spidermana. I pomislim: pa ne mogu proći pored Spidermana, a da se ne slikam za svog četverogodišnjeg sina. Nakon malo glupiranja, nastavih niz legendarni Heartbreak hill i zadnjih 4 km kroz Boston ulijećem u gradsku vrućinu među trkače. Više ih hoda nego trči. Temperatura na displeju obližnje ljekarne pokazuje 93F (34 °C). Ja sam na stazi već više od četiri sata i na izmaku sam snaga, posustajem i počinjem hodati. Vadim mobitel i vidim SMS svog prijatelja maratonca: 'Jesi živ?' Zabrinuo se čovjek pa ga zovem. Zovem i svoju suprugu. Oboje me bodre i izvlače iz psihičke krize, pa opet imam snage za trčanje, opet sam jak. Otprilike 500 m prije cilja upijam atmosferu i vidim hrvatsku zastavu kako se vijori zajedno s ostalim zastavama trkača. Ponosan sam jer je tu radi mene... Poseban je to osjećaj!

Ulazim u cilj s vremenom 4:36. Susrećem prijatelje koji isto nisu uspjeli ostvariti svoje zacrtano vrijeme. Kažu jednostavno nije išlo. Jedan od njih je dehidrirao te je kao i 2.200 drugih trkača morao zatražiti liječničku pomoć. Dehidrirao je. Taj dan od utrke je odustalo oko 4.300 trkača, a jedan je spašen od srčanog udara.

Pet dana nakon maratona na Facebooku su objavili da je 15 trkača još uvijek u kritičnom stanju u bolnici.

Nakon slikanja na cilju i tuširanja, uzeo sam limenku piva, sjeo na klupu s pogledom na Atlantik i zagledao se u daljinu, prema Zagrebu... Dragi ljudi su zvali i pisali poruke, a na mome licu izmjenjivale su se suze i osmijeh. Emotivno sam se ispraznio, no postavio sam si cilj i ostvario ga. Tako lijep osjećaj!