Zlatku Daliću to će biti prilika da se osveti kolegi Luisu de la Fuenteu za poraz u finalu Lige nacija, natjecanju kojem se rugao dok Hrvatska nije došla u priliku osvojiti ga. S druge strane, španjolski strateg već otvoreno govori da je na putu prema svom drugom reprezentativnom trofeju. A ima i osobnog razloga za slavlje, jer uoči Eura 'na neviđeno' je produžio izbornički ugovor do Svjetskog prvenstva 2026. Očito, optimizam stanuje u taboru Furije.

Imaju doduše solidnog pokrića, dolaze sa spomenutom titulom s Lige nacija, a kvalifikacije su završili uvjerljivo prvi u svojoj skupini, izgubivši samo jednom protiv Škotske. I sve su napravili čudesnom efikasnošću - zabili su 25 golova u osam utakmica, uz gol razliku od plus 20. Uz sve to, imaju momčad koju mnogi opisuju kao izvanredno balansiranu kombinaciju igrača iz bar dviju generacija. E to je nešto što se kao zasluga prvenstveno pripisuje De la Fuenteu.

Takvi su mu bili i istupi uoči prvenstva i premijerne utakmice s Hrvatskom. Priznaje našoj momčadi potencijal, uostalom, kaže, ne bi u suprotnom bili na postolju na posljednja dva Svjetska prvenstva, ali očito je odlučan zadržati svoju filozofiju i stil igre, pa neka se protivnici prilagođavaju tome. Svaki će trener, doduše, reći nešto slično, ali Španjolska itekako ima moć nametnuti se svakom protivniku, posebno nakon uspješnog povratka Pedrija, igrača koji je u pripremnoj utakmici sa Sjevernom Irskom (5:1) zabio dva gola. Zato Španjolci i jesu u prilično uskom krugu favorita. Na Dalićevim igračima je da im pokušaju osujetiti planove u 'skupini smrti' s Italijom i Albanijom.

Današnja Španjolska nije ona veličanstvena generacija koja je osvojila dva Eura i Svjetsko prvenstvo, a teško je i zamisliti koja bi momčad mogla zasjeniti onu u kojoj su bili Iker Casillas, Sergio Ramos, Gerard Piqué, Xabi Alonso, Xavi, Andrés Iniesta i drugi. Zato je sadašnja reprezentacija kolektiv koji ne dopušta nikom da se razigra, puna nogometne mladosti koja bi tek trebala doći do svog zenita. Jasno, De la Fuente ima na raspolaganju sasvim pristojan broj velikih zvijezda, igrača koji igraju u velikim, pa i najvećim klubovima, a dosad su se spremno stavljali na raspolaganje zajedničkom cilju.

Kao i svi izbornici, De la Fuente je razgovarao s UEFA-inim portalom o očekivanjima od Eura. Uvjeren je, iskreno ili ne, u mogućnost borbe za titulu, a razloge nalazi u trijumfu u lanjskoj Ligi nacija i pobjedi nad Hrvatskom u finalu. To je, kaže, bila prekretnica koja će Španjolsku vratiti na put osvajanja trofeja. Za početak, četvrte titule prvaka Europe.

'Na putu smo postizanja cilja'

Iznad svega, to bi bila nagrada za zanimljivu politiku španjolskog saveza – dugotrajan razvoj momčadi i igrača. Te se politike drže i u vremenima u kojima su ih potresali skandali, od optužbi za korupciju do 'Afere poljubac'. Uostalom, bivši izbornik Luis Enrique također je njegovao strategiju kombiniranja veterana i mladosti te dogurao do polufinala Eura 2020. De la Fuente je samo trebao nastaviti istim putem. Uz Barcelonino čudo od djeteta Laminea Yamala te veterane poput Danija Carvajala ili Alvara Morate, vjeruje da je postigao savršenu mješavinu iskustva i mladosti.

'Na putu smo postizanja cilja. Naša igra temeljena je na brzom nogometu koji pruža mnogo opcija, uz napredak u obrani, a ona nam je među najboljima na svijetu. Ali uvijek ima prostora za napredak. Uvjereni smo da je ovo pravi put', kaže De la Fuente, zaposlenik saveza već 11 godina, a zapravo je odgajao većinu igrača kojima danas raspolaže u seniorskoj selekciji.

Njegova trenerska karijera otjelovljenje je te politike tamošnjeg saveza. Riječ je o neobičnom treneru, bar po kriterijima suvremenog nogometa. Kao igrač je s Athleticom iz Bilbaa osvajao titule prvaka u sezonama 1982./83. i 1983./84., pa i Kup kralja 1984. No kad se uputio u trenerske vode, posvetio se stvaranju. Osvajao je i trofeje, ali su oni dolazili kao plod njegove najvažnije osobine.

On temelje vidi u klubovima te njihovom odgoju i razvoju mladih talentiranih igrača. Oni koji se probiju od najmlađih kategorija igraju zajedno u reprezentacijama mladih dobnih skupina petnaestak godina dok ne dođu do seniorske momčadi. Sada ima tim u kojem, kaže, veterani pokazuju besprijekorno ponašanje, a mlađi igrači sazreli su da bi prihvatili i razumjeli sve što se traži od njih.

Filozofija igre Luisa de la Fuentea posebna je priča

'Ponosan sam na njih, ali i zahvalan jer su mi olakšali posao. Zato im i kažem da su po mom mišljenju najbolji', otkrio je.

A kako i ne bi kad su u pitanju 'njegova' djeca. Savezu se priključio 2013. kao izbornik selekcije do 15 godina i tada je radio s dječacima poput Pedrija, Oyarzabala, Fabiana Ruiza, Danija Olma... Potom je unaprijeđen na čelo U19 reprezentacije i osvojio europsku titulu 2015. Četiri godine kasnije isto je ponovio s U21 momčadi, u kojoj je imao mnogo igrača s kojima je osvojio Ligu nacija te koji su danas u Njemačkoj, a počeli su s njim u najmlađoj selekciji. Put je to kakav nije prošao nijedan od izbornika koji će se nadmetati na Euru, a to vjerojatno vrijedi i za reprezentacije koje su došle na natjecanje. Možda i šire od toga. Zato i nije čudno to što je stekao takav ugled, makar daleko zaostajao za prvom ligom trenerskih zvijezda koje skupljaju trofeje kao Luka Dončić koševe, dobrim dijelom na krilima basnoslovnog bogatstva klubova što ih vode.

De la Fuente Castillo, kako mu glasi puno ime, imao je drukčiji, ali jednako cijenjen put. Danas 62-godišnjak, igračku je karijeru počeo u podmlatku Athletic Bilbaa, gdje je nastavio i seniorsku karijeru te dosegao svoje zvjezdane trenutke kao igrač osvajanjem već spomenutih titula kao lijevi bek Athletica. Kasnije je igrao i u Sevilli i Alavésu, ali bez obzira na to što je nastupao za mlađe nacionalne selekcije, nije ubilježio nijedan nastup u seniorskoj momčadi Furije.

Trenersku karijeru počeo je 1997. - od dna. Vodio je trećeligaške klubove Portugalete i Aurrerá, a onda se posvetio onome što ga je obilježilo – stvaranju novih igrača. Bio je trener podmladaka u Sevilli i Athleticu te B momčadi Athletica, zvane Bilbao Athletic. Jedino iskustvo u La Ligi imao je kao trener Alavésa, ali samo tri mjeseca, od srpnja do listopada 2011.

I onda se sve okrenulo angažmanom u španjolskom nogometnom savezu. Dvije godine s U15, pa od 2013. do 2018. s U19, a sljedeće tri godine vodio je U21 te osvojio srebro s reprezentacijom U23 na Olimpijskim igrama u Tokiju. I onda je konačno došao do vrha - prije dvije godine zamijenio je Enriquea za kormilom prve momčadi, nakon što je Katalonac podnio ostavku zbog poraza od Maroka u osmini finala Svjetskog prvenstva u Katru.

>> više statistike potražite OVDJE.

U ove dvije godine De la Fuente se dokazao, makar je 'uzorak', broj utakmica koje je vodio, relativno mali. U 14 susreta ubilježio je 10 pobjeda te po dva remija i poraza. No impresioniraju efikasnost i čvrstina obrane. Španjolska je u tih 14 utakmica postigla čak 40 golova, a primila 11.

To je filozofija igre De la Fuentea, ono čega se Hrvatska u prvom kolu Eura treba najviše čuvati. Njegov tim je čvrst kolektiv i slijedi osnovnu liniju koju je najbolje sam nedavno opisao:

'Vjerujem da postoji mnogo vrsta liderstva, ali vođa se ne nameće. On privlači i postaje točka koju svi slijede. Imamo sjajne individualce, na nekim pozicijama igraju najbolji na svijetu, ali više volimo kad je lider - momčad. Jači smo kao tim, a individualni talent mora biti u službi momčadi.'