Šahtar će u utorak gostovati u Dortmundu kod Borussije u uzvratnoj utakmici osmine finala Lige prvaka, nakon što je prvi ogled u Donjecku završio 2:2. Srnu nakon toga očekuje i dvoboj u dresu Hrvatske protiv Srbije na Maksimiru 22. ožujka u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo.

Za Šahtar igrate od 2003. godine. Čini se da se u tom klubu osjećate kao kod kuće?

Donjeck i Ukrajina su moj drugi dom. U Šahtaru sam ostvario velika postignuća i na domaćoj i na međunarodnoj sceni. Moja obitelj i ja smo jako sretni u Donjecku i vrlo sam ponosan što sam kapetan tog kluba. Volio bih završiti inozemnu karijeru u Ukrajini, a nakon toga vratiti mom Hajduku ono što je on meni dao kao mladom igraču.

Spomenuli ste impresivnu nisku trofeja koje ste osvojili sa Šahtarom. Jesu li naslovi ono što vas motivira?

Naslovi su glavni cilj za svakog igrača. Bili smo pobjednici u prvenstvu i Kupu UEFA-e, a sada želimo osvojiti Ligu prvaka. Naši navijači daju svu svoju ljubav i još više od toga ovome klubu, na nama igračima je da im nešto od toga vratimo. Šahtar je simbol grada i regije, što možemo osjetiti u svakoj domaćoj utakmici kada nas bodri više od 40.000 navijača.

Ako želite osvojiti Ligu prvaka, prvo morate preskočiti Borussiju Dortmund. Što mislite o rezultatu 2:2 iz prve utakmice?

Borussia Dortmund je jedna od najboljih momčadi u Europi. To je za nas bila prva natjecateljska utakmica u godini, prije toga smo igrali samo prijateljske utakmice. To nije bilo lako. Borussia ima neke izvanredne igrače i nemilosrdno je iskoristila dvije pogreške koje smo napravili.

Što očekujete u uzvratnoj utakmici?

U Dortmundu ćemo morati igrati čak i bolje nego u prvom susretu ako želimo imati šanse za četvrtfinale. Očekujem fantastičnu utakmicu u spektakularnom ambijentu. Stadion će biti rasprodan i nama će to biti prvo gostovanje kod momčadi koja ima tako puno navijača iza sebe. Borussia je favorit. Naše šanse procjenjujem na 40 posto. Borit ćemo se do zadnje sekunde i dati sve od sebe. Vjerujemo u naše mogućnosti.

Vaša uloga kapetana postaje čak i važnija u ovako velikim utakmicama. Kako vi doživljavate tu ulogu?

Mi smo jedna velika obitelj u Donjecku. Ja kao kapetan poslušam svakog igrača što ima za reći, a posebno nastojim pomoći mlađim igračima. Za nas sve to dolazi vrlo prirodnim putem, jer smo bliska ekipa na terenu i izvan njega.

Također ste kapetan i u hrvatskoj reprezentaciji. Koliko vam kapetanska uloga u klubu pomaže u obnašanju te dužnosti u reprezentaciji?

Za moju kapetansku vrpcu u reprezentaciji puno dugujem treneru u klubu. Mircea Lucescu mi je u Šahtaru dao šansu da se dokažem kao kapetan i pokazao je da vjeruje u mene, da mogu dobro obnašati tu dužnost. To mi je pomoglo da u istu poziciju dođem i u reprezentaciji. Čini me vrlo ponosnim što predstavljam svoju zemlju, jednu od najboljih nogometnih nacija na svijetu.

Nedavno ste odigrali 100. utakmici za Hrvatsku, koliko ste ponosni na taj jubilej?

Uvijek nastojim pomoći Hrvatskoj kada sam u sastavu. Osjećam se odlično i još uvijek sam jako daleko od toga da budem prestar za reprezentaciju. Vrlo sam zahvalan za sve što sam postigao u životu. Ništa od toga ne bi bilo moguće bez konstantne pomoći moje obitelji. Uvijek sam se maksimalno borio i nikada nisam odustajao. Čak i danas se radujem pogledu prema budućnosti i na sve što dolazi gledam na pozitivan način. Takav stav dugujem mojim najbližima, koji su uvijek bili tu za mene.

Kada je Hrvatska osvojila brončanu medalju u Francuskoj na Svjetskom prvenstvu 1998. godine, imali ste 16 godina. Što mislite zbog čega Hrvatska nije uspjela nikada ponoviti takav uspjeh?

Ta momčad je predstavljala jednu veliku generaciju s izvanrednim igračima. Treće mjesto na svijetu je bio golemi uspjeh za tako malu zemlju kao što je naša. Nakon toga nam je često nedostajalo samo malo sreće da ostvarimo novi veliki uspjeh. Primjerice 2008. godine na Euru, kada smo u četvrtfinalu izgubili onako tijesno od Turske. Ja i dalje vjerujem u našu momčad jer imamo jako dobre igrače.

Hrvatska je propustila prošlo svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici. Po čemu pamtite neuspješne kvalifikacije za to natjecanje?

Činjenica da se nismo plasirali na to Svjetsko prvenstvo je najveće razočaranje u mojoj reprezentativnoj karijeri. Uvijek ti je potrebno malo sreće, a sreća tada nije bila na našoj strani, iako smo imali odličnu momčad i odličnog izbornika. To je nogomet. Sada moramo gledati prema naprijed i potruditi se da se takve greške ne ponove.

Čini se da vam to i uspijeva, jer ste odlično krenuli u kvalifikacije za SP 2014. godine. Što mislite o vašem položaju u kvalifikacijskoj A skupini?

Izvukli smo vrlo tešku skupinu, ali nakon odigranih prvih nekoliko utakmica, želimo izravni plasman u Brazil. Dakako, za to moramo biti prvi u skupini, što će biti teško, ali ne i nemoguće. Belgija ima izvanrednu momčad. Najbolju koju su ikad imali, po mom mišljenju. Imaju i vrlo dobrog izbornika. Svejedno, odigrali smo dobro u Bruxellesu i osvojili jedan bod.

Očekuje vas 22. ožujka sraz sa Srbijom, koja već zaostaje šest bodova za vama. Pobjeda bi vam zajamčila jedno od prva dva mjesta u skupini?

To je krucijalna utakmica. Ako pobijedimo, bit ćemo 80 posto sigurno barem drugi u skupini, a njih ćemo izbaciti iz utrke. Želim naglasiti da se povijest tih zemalja ne može mijenjati na terenu, unatoč našem rivalstvu na igralištu. Mi smo nogometaši. Nitko od nas ne može promijeniti povijest, ali može utjecati na budućnost. Zajedno se moramo potruditi da odigramo veliku utakmicu, ali bez skandala. Naši suparnici imaju vrlo dobru momčad i jako ih poštujem.

Nakon Njemačke 2006. godine, Brazil 2014. godine će biti drugo svjetsko prvenstvo za vas, ako se plasirate. Koliko bi vam to značilo?

To bi bilo fantastično. Ja ću biti tamo čak i ako se ne plasiramo. Moj suigrač Eduardo, koji je rođen u Brazilu, već me pozvao da ga posjetim.

Prijatelji i obitelj očito su vam vrlo važni u životu. Na prsima imate tetovažu s imenom vašeg brata. Koliko vam je važan odnos s bratom?

Moj brat Igor i ja imamo poseban odnos. On je oduševljen što sam ostvario uspješnu karijeru, a ja sam sretan što mogu pomoći njemu i obitelji. Obitelj mi je najvažnija u životu, naročito kći i supruga. Sretan sam što mogu reći da idem u krevet noću s osmijehom i budim se također s osmijehom.

U Ukrajini ste društveno aktivni, te ste pozvali siročad na utakmice Šahtara. Recite nam o tom vašem angažmanu.

Ne volim o svojoj socijalnoj uključenosti govoriti javno. Tužno je što postoje djeca na ovom svijetu koja moraju odrastati bez roditelja. Želim im samo malo pomoći. To je ono što me moja obitelj naučila.