U opširnom intervjuu za Novi list Ergić, koji je 1981. godine rođen u Šibeniku iz kojeg je početkom Domovinskog rata s obitelji izbjegao u Australiju, govori o svom djetinjstvu u mjestu Gaćelezi, nogometnim počecima, profesionalnom sportu danas, Hrvatskom nogometnom savezu te o nacionalizmu, prisutnosti religije u nogometu i drugim zanimljivim temama.

Ukratko, Ergić, osim što piše pjesme i eseje, želi javnosti prezentirati pravu sliku odnosa u navijača i igrača u profesionalnom nogometu i oko njega.

Tako je na pitanje novinara Ladislava Tomičića je li ikada požalio što je postao profesionalni nogometaš Ergić za na Novi list između ostalog kazao:

'Ako ste misleći čovjek, onda su preispitivanja te vrste uvijek prisutna. Postati nogometaš je bio moj dječački san, tako da sam to bio dužan tom 'malom Ivanu' koji je još uvijek tu negdje u meni i kojem zaigra srce svaki put kad čuje topot lopte iz susjedstva. Međutim, u profesionalnom smislu, kada se osvrnete i pogledate sve te medalje, trofeje i titule, za koje vam sugeriraju da je to, kako bi mladi u žargonu rekli, 'vrh' i ostvarenje nekakvog sna, ako ste brutalno iskreni prema sebi, vidite koliko je sve to isprazno. Govore vam da ste ušli u povijest zbog ove ili one titule, stalno se koriste neke hiperbole i glorifikacije, a ustvari su to najobičnije koještarije, zato što u ljudskom smislu nisi stvorio nikakvu dodatnu vrijednost, nisi oplemenio ni sebe ni druge. Za mene je porazna činjenica da sat vremena socijalne radnice, liječnika ili učitelja u konkretnom ljudskom smislu više vrijedi nego moja čitava karijera.'

Kada su na red došli tzv. nogometni radnici koji svojim izjavama raspiruju nacionalizam Ergić, koji je za reprezentaciju Srbije skupio 11 nastupa, bez dlake na jeziku kazao je:

'Kad bi me sad pitali da imenujem nekog tko je kod nas u nogometu na nekoj funkciji, a da je ostao dostojanstven i korektan, morao bih se dosta pomučiti. Dugo sam smatrao da je srpski nogomet dno dna, ali onda kad sam vidio kakve njuške vode hrvatski nogomet, počeo sam donekle da se tješim. Tu se ne radi samo o nacionalizmu, već i o kriminalu, korupciji, oportunizmu, licemjerju, a to sve u pravilu ide zajedno. Tu vrstu ljudi stvara sama industrija o kojoj govorim jer često se radi o bivšim nogometašima koji su sad zaposjeli sinekure.'

Vrlo zanimljiv odgovor Ergić je dao i o temi kako 'profesionalni sport danas od sportaša stvara tjelesno i duhovno osakaćenu ličnost'. Pojasnio je o čemu se radi…

'Tjelesno si podvrgnut najmilitarističkijem mogućem oblikovanju jer tvoje se tijelo treba formirati po zahtjevima dotičnog sporta, a ne kao motorički zdravo i oplemenjeno tijelo. Treba samo ući u sobu za tretmane mlađih kategorija pa će biti jasno od kojeg se već doba tijelo dovodi do svojih granica. Pod takvim režimom prirodno je da se ono ozljeđuje i sakati. Bilo mi je drago čuti jednom prilikom Mirka Filipovića, iako tu vrstu sporta držim za zaista grotesknu i brutalnu, kako govori da ne bi želio da se njegov sin bavi tim sportom. Takvih iskrenih priznanja nam treba više.'

No Ergić tu nije stao pa tako na pitanje osjeća li se čovjek u svijetu modernog nogometa kao roba kaže:

'Naravno da si roba, i to ona potrošna, s kratkim rokom trajanja. Međutim, za to si više nego dobro plaćen i zbog toga nemaš pravo to tako nazvati. Jer, Bože moj, pogledaj rudare ili građevince, a mi se još kao trebamo nešto žaliti. E u tome je upravo ključ tog kapitalističkog sofizma. Naime, i jedni i drugi smo izrabljivani i podvrgnuti najtežim uvjetima rada, dok nas hijerarhijom u visini zarade međusobno suprotstavljaju i antagoniziraju. I to sve, samo da se ne bi bavili onima koji imaju neslućenu količinu kapitala, pravu moć i vlast, onima koji kontroliraju sve procese i događanja.'

Ovaj zanimljiv i opširan intervju pročitajte OVDJE