SP Brazil - 16 reprezentacija kroz povijest
Izvor: Guliver/Getty Images / Autor: Winnie Pessentheiner
SP Brazil - 16 reprezentacija kroz povijest
Izvor: Guliver/Getty Images / Autor: Winnie Pessentheiner
STRINIĆEVA OZLJEDA
Lijevi bek otvorena je rana reprezentacije dugi niz godina. Kao i svaka rana, ako se ostavi neliječenom, moguće je da se inficira. Inficirala se. I to u najgorem trenutku po Hrvatsku, gotovo na samom ulasku u avion za Brazil, u trenutku kad vremena za neke velike provjere ili čarobiranja nema puno
Nikad mi nije bila jasna metodologija kojom se HNS i svi izbornici nose s problemom lijevog beka. Svi redom od odlaska Roberta Jarnija kukaju da tu poziciju nemamo dobro pokrivenu. A koliko igrača se isprobalo na toj poziciji? Pranjić i Strinić kao stalniji eksperimenti i sporadični pokušaji sa Nikolom Pokrivačem, Hrvojem Čalom, Hrvojem Milićem i Manuelom Pamićem koji nisu skoro ni vrijedni spomena. Dakle, dva konkretna pokušaja i nekolicina letimičnih. Je li to dovoljno za poziciju za koju smo svi suglasni da nije dobro pokrivena? U toliko godina sasvim sigurno nije. Ako se kuka godinama da Strinić nije baš klasa u rangu ostalih reprezentativaca i ako se kuka godinama da Pranjić nije bek nego veznjak, kako smo se doveli u situaciju da nakon svih tih godina na popisu 30 igrača za SP kao rješenja za lijevog beka imamo upravo samo ta dva igrača?
Ne radi se o tome da su Strinić ili Pranjić baš takve katastrofe (OK, Pranjić na lijevom beku baš je). Strinić je pružao uglavnom solidne partije u kojima se ne može poreći da daje baš sve od sebe i ne skreće na sebe pažnju katastrofalnim greškama ili nedoraslošću. Ali, kad niste taj nivo, onda dugoročno postane očito da tu ne spadate i baš to se događa Striniću. Strinić nije tome krivac, on je igrač koji za reprezentaciju daje svoj maksimum maksimuma, to što ne može više od toga mu se ne može zamjeriti, svatko ima svoje limite.
Zamjeriti se može cijelom sustavu reprezentacije, koji dozvoli da cijelo desetljeće naš nogomet ne uspije ponuditi više opcija od nedoraslog Strinića i improviziranog beka Pranjića. Kako se to dogodilo? U svakom klubu naše lige igra po nekoliko lijevih bekova. Neki su jedva razina da odigraju koju minutu u našoj ligi, neki su solidni prvoligaški igrači i ništa više, a neki su potencijal koji može ili ne mora biti razvijen u klasnog beka. Upravo ova treća kategorija je ciljna skupina koja može biti od interesa reprezentaciji, ali se mora uložiti mnogo truda i suradnje HNS-a i klubova da bi se dobilo što se želi.
Uvijek kad se priča o lijevom beku i problemu koji imamo sjetim se bivšeg igrača Varteksa, Slaven Belupa i HD-a Alena Marasa. Radilo se o igraču koji je kroz sve juniorske kategorije impresionirao kao ljevak koji je u stanju držati cijelu lijevu stranu. Igrač koji je volio raditi i taktički iznimno discipliniran, a uz to i dosta snažan. Uz to, igrač snažnog udarca kako iz igre tako i iz slobodnog udarca. I što se dogodi?
Kroz razne ruke znalaca koji su posljednjih godina trenirali Slaven Belupo, Maras se koristio kao stopersko rješenje jer eto, jači je i taktički odgovoran. Nema veze što stopera ima koliko želiš, a kvalitetnog beka gotovo svaki klub ima nestašicu, Maras je jak, Maras je odgovoran, dakle, ide na stopera. Povremeno po potrebi ga se stavljalo na beka, silom prilika, ali s obzirom na genijalnost trenera kao Katalinić ili Scoria koji su vodili Belupo (ne samo oni) bek u Belupu ionako vrši funkciju stopera samo više uz liniju. Priliku da brusi i poboljšava bekovske vještine koje je donio iz juniora kada je bio i reprezentativac, Maras nikad nije ni dobio.
Bek je mjesto koje ne zahtijeva previše talenta, ali zahtjeva dosta rada i sustavnosti, nešto što našem nogometu temeljenom na improvizaciji svega jako teško pada. Tako dugo dok se u klubovima i u mladim selekcijama reprezentacije ne uvede sustav jasnog selektiranja kvalitete za svaku poziciju i specifični rad s igračima po pozicijama (ili barem po linijama) nećemo niti moći računati da će nam pozicije koje zahtijevaju puno utreniravanja kao što su stoperi, bekovi i krila biti kvalitetno popunjene.
I dalje ćemo živjeti ili umirati od umjetnika, koji se takvi rode; nekad Boban, Prosinečki, Asanović, danas Modrić, Rakitić, Kovačić. I ne bi to bio problem, oni i moraju biti nositelji igre, ali nekakvu potporu po taktički odgovornim pozicijama moraju imati, a ne ovisiti o veznjaku Pranjiću. Jer, ako se vodimo onom da je momčad jaka koliko i najslabija karika, onda je Hrvatska s Pranjićem na lijevom beku jako slaba, neovisno koliko nagrada pokupili Luka ili Raketa