Pozzo je prvi put Italiju vodio kada mu je bilo samo 26 godina, a u ozbiljan projekt je ušao 17 godina kasnije, 1930. na prvo prvenstvo u Urugvaj nisu putovali, ali već četiri godine kasnije Italija je dobila domaćinstvo i naperlitana elita na čelu s Mussolinijem očekivala je isključivo naslov prvaka.

Pozzo je bio pravi čovjek za zadatak, bio je inovator svoga vremena koji je tadašnji sustav igre 2-3-5, popularnu piramidu, reorganizirao u 2-3-2-3, čime je dobio više obrambene sigurnosti i koncepcijski lakše razvijanje protunapada. Bilo je to oružje na koje svijet deset godina nije pronašao adekvatan odgovor.

Uzeo je naslov u Rimu, obranio ga četiri godine poslije u Parizu, a u međuvremenu se u Berlinu okitio i olimpijskim zlatom. Niz dodatno dobiva na vrijednosti ako se zna da tada nije bilo natjecanja po skupinama, svaki krivi korak kažnjavao se eliminacijom. Samo im je Španjolska uspjela izvući remi, no pali su u repasažu 1934. i sve ostalo je kleknulo pred Pozzijevom Italijom.

Bila su to gruba vremena u kojima je sport, više nego inače, bio politička igračka i servis za pribavljanje jeftinih poena. Pozzo nije bio fašist, ali je znao pravila igre i nije se libio ponašati kao Duceova desna ruka ni surađivati s njegovim suradnicima.

U Rimu i na OI u Berlinu njihovo dizanje desnice nije bilo zanimljivo, to su bila krajnje isprostituirana natjecanja u kojima je ta politička opcija zasjenila sve. Osim Jesseja Owensa, ali ovo je nogometna priča.

Problemi su nastali u Francuskoj 1938. kada je u prvom kolu za Norvešku došlo navijati oko tri tisuća talijanskih antifašističkih imigranata kojima se stari romanski pozdrav istinski gadio. Kada se momčad posložila i pozdravila fašistički, Velodrome je proparao bijesan zvižduk protjeranih Talijana. Igrači su ubrzo počeli spuštati ruke, ali tada je Pozzo stao pokraj njih i zapovjedio im vraćanje u fašistički stav.

'Morao sam to učiniti da razbijem njihovu nervozu. To ih je prodrmalo i u utakmicu su ušli bez straha', objasnio je kasnije svoj potez Pozzo.

Na klupi Italije ostao je sve do 1948. godine i to najviše govori o njegovoj veličini. Čak ni kraj rata i krimen poteza iz Francuske nisu mu ugrozili poziciju; 'Stari majstor', kako su ga zvali, bio je prije svega nogometni genij i to je znala cijeniti i struja koja je posmicala fašističke vođe. Umro je u 82. godini, a sa 65 posto pobjeda u 97 utakmica na klupi Italije još je uvijek najuspješniji trener 'azzura' svih vremena.