Danas je došao i taj dan. Stoljeća su prolazila, povijest je pisala svoje retke, ali nikad nije napisala 'Beč je pao'. Do danas. Beč je danas u popodnevnim satima šaptom pokoren od strane sedamnaest Veličanstvenih Pedalinaca. Svaka majka bi na njih bila ponosna i maramicom brisala oče pune ponosnih suza.

Bečani su danas stajali i u nevjerici gledali kako sedamnaest Odvažnih vrte pedale kao da im je to najlakša stvar na svijetu. Morali su Bečani prihvatiti činjenicu da Veličanstvene (i Odvažne istovremeno) nitko nije mogao zaustaviti sve do Stephansplatza. Mislili su Pedalinci opustošiti i Mariahilfer Strasse, ali valjalo se utaboriti u kampu. :)

Da dragi naši, stigli smo u Beč. Bilo je malo kompliciranije nego što smo mislili, barem autoru teksta. Naime, na tabli na izlazu iz Bratislave je pisalo da ima 32 km do Beča, a u stvari je to bila kilometraža do bečkog aerodroma. :(
Moja profesorica je bila u pravu kad je rekla da bih se mogao malo potruditi oko zemljopisa i olabaviti malo s tim 'kompjutorima'. Znao da bih tada da do Beča ima otprilike duplo kilometara.

Nije samo udaljenost bila problem. Mislim da smo cijeli dan olako shvatili i propustili kvalitetno potrošiti sate na raspolaganju. Naime, činjenica je da je ova ruta u Beču kraća od prosjeka cijelog putovanja (100 km u prosjeku) odmah treba biti prilika za dulji odmor. Također, prošlu smo noć prespavali u hotelu i nismo morali dva sata potrošiti na pakiranje kampa, šatora, kombija i desetke pratećih stvari. Tih dva sata su odmah nestala tako što smo krmeljavo krenuli tek u pol 11. Dvojica Pedalinaca su podlegli pritisku bečke uglađenosti i ljepote pa se su se jutros sjetili otići na šišanje. :)

OK, ne zamjeram toliko, i ja sam svoju 'glatku' glavu ugladio za Bratislavu dan ranije. :)
Malo pomalo, našli smo se na najvećoj žegi i još nimalo blizu Beča. Uslijedilo je mahnito traženje obližnjih trgovina i ispijanje tekućine u hladu lokalne crkve. Dodatan začin cijeloj popari bila je i probušena guma taman u predgrađu Beča. Nikakav poseban problem to nije predstavljalo našem Žacu, ali popravak je svejedno tražio svojih pola sata vremena. Uglavnom, u centar Beča smo ušli tek negdje oko 16 sati.

Sam ulazak u grad je fantastičan! Opet moje riječi ograničavaju opisati taj osjećaj. Svaki put kad sam u Beču pomislim: 'Ovdje ljudi lijepo žive', a na biciklu se to još dodatno osjeti. Od najdaljeg prigradskog naselja postoje biciklističke staze, a što je najljepše, aktivno se koriste. Svako malo prođe ili mlada obitelj ili penzionerski bračni par ili neki biznismen u žurbi. I svi nas znatiželjno gledaju i odzdrave na naš 'Grüss Gott' s tvrdim slavenskim 'R'. :)
Grad je monumentalan, povijest izlazi iz svake njegove pore, a moderno dolazi na nenametljiv način. I samo jedna riječ opisuje moj osjećaj kad smo došli na Stephansplatz. Ponos.
Osjećaš monumentalni ponos da si na biciklu vlastitom snagom došao na to povijesno mjesto.

Što je još bilo zanimljivo, a da sam vidio prvi put? Beč ima nudističku plažu koja se uz Dunav prostire sigurno kilometar, a možda i više. Ne znam je li to nešto od pamtivijeka ili nešto incognito, ali provjerit ću na Googleu. Drage žene, životne suputnice i pedalinske supatnice, nemate što brinuti, slučajno smo nabasali na to, a i prizor baš nije nešto oku ugodan. :)

Eto, toliko o Beču. Pokoren je, nema se tu što još posebno reći. Osnovali smo Hrvatsku Pedalinsku monarhiju, s diktatorom Mladenom Gaćešom na čelu, čije se diktatorsko iskustvo svakodnevno osjeti. :) A prvi diktatorska naredba je napraviti egzodus milijuna-milijardi-zilijardi rojeva komaraca koji će nas očito pratiti duž Dunava, Rajne pa i dalje.

I za kraj, izdržite još malo, jer slijedi jedna vrlo nevjerojatna priča. To je priča o Saši Krošnjaru, čiji smo pedalinski profil odabrali kao prvi bez ikakve dvojbe.
Saša Krošnjar je mladić od 29 godina i radi kao dostavljač u tvrtki Medical Intertrade. Na prvi pogled se doima kao tipičan mladić tih godina, vrijedan i zafrkant. Njegova prava životna priča je da je do 1. siječnja 2010. imao točno 150 kg. Slovima: stotinu i pedeset kilograma.
Danas ima 85 kg.

Tog 1. siječnja Saša je rekao 'Dosta je bilo'. Skromno kaže da je formula za mršavljenje najjednostavnija na svijetu: potroši više nego što uneseš. Promijenio je prehranu i standardno izbjegavao tjestenine, kruh, gazirana pića i slično. Zadnji obrok u danu mu je bio do 18 sati. Kaže da je samo vikendom dozvoljavao ograničene izlete tipa 'roštilj u razumnim količinama'. Bavio se sportom, a u početku je izbjegavao trčanje radi opterećenja zglobova pod silnom kilažom. Prepoznao je strast u biciklu, teretani i nogometu. Obavezno naglašava da je sve radio pod budnim okom doktora i da je samo jedan nalaz bio pogoršan, stao bi sa svime.
Nekad 150, danas 85. Kapa dolje, moj šatorski cimeru!

A svima vama i dalje... Po pedali!