Mulaomerović je gost stalne tportalove rubrike Intervju subotom, a s košarkaškom legendom prošli smo samo dio njegove velike karijere jer da bismo obradili čitavu, trebalo bi nam nekoliko ovakvih razgovora od po dva sata. Ipak, pokušali smo izvući zaista najzanimljivije dijelove, pa smo tako saznali sve o njegovim počecima u rodnoj Tuzli prije rata, dolasku u Zagreb te nastupanju za Hrvatsku i klubove koje smo naveli.

Naravno da smo se morali dotaknuti i posljednjeg kraha hrvatske košarkaške reprezentacije i upravo taj dio smo u razgovoru s bivšim reprezentativcem i izbornikom Hrvatske najdetaljnije obradili.

Najmračnija epizoda karijere Damira Mulaomerovića i jedna od najstrašnijih priča rata u BiH

No kao najavu za veliki intervju dotaknuli smo se najmračnije epizode Mulaomerovićeve karijere i tužnog 13. rujna 1992., kad su ratni zločinci iz Vlasenice zvjerski ubili njegova suigrača i najboljeg prijatelja Edina Salaharevića. Razlog je bio taj što se zvao Edin, što se prezivao Salaharević i, ono što je najjezivije u čitavoj priči, što je imao potencijal da postane netko i nešto, za razliku od bijednika koji to nisu mogli progutati. A ti, kako smo ih s pravom nazvali bijednici, bili su najbolji prijatelji nesretne najveće nade jugoslavenske košarke.

Salaharević, junior tuzlanske Slobode i aktualni juniorski prvak Jugoslavije, bio je meta svih najvećih klubova Europe. Visok, jak, skočan, brz, odličnog pregleda igre i vrlo dobrog šuta, bio je prototip modernog centra. Na koncu, ne čudi to da mu je Dino Rađa bio idol. No kako je Edo bio meta elitnih klubova, jednako tako bio je meta vlaseničkih četnika. Ljudi, odnosno možda je bolje reći klinaca s kojima je odrastao, a koji su se preko noći pretvorili u zvijeri i nisu mu mogli oprostiti to što je, za razliku od njih, imao budućnost. Sve ono što oni nisu imali. To mu je bio najveći grijeh.

Trebao je s Mulaomerovićem i Bodirogom otići na EP, umjesto toga zvjerski su ga ubili najbolji prijatelji

Mulaomerović i Salaharević bili su dio juniorske reprezentacije Jugoslavije, a ona je u travnju 1992. igrala kvalifikacije za EP. Plan je bio da zajedno iz Tuzle krenu u Beograd i priključe se ekipi u kojoj su igrali budući asovi srpske i europske košarke: Dejan Bodiroga, Dejan Tomašević, Milan Tomić, Miroslav Berić, Miroslav Radošević... Međutim Edin je želio prije puta u Beograd otići kući na Bajram i vidjeti oca, majku i mlađeg brata Nedima. Pokazalo se da ga je ta odluka koštala života. Onako naivnom, dobroćudnom, s glavom samo u košarci, nije mu palo na pamet da je zlo već stiglo u njihovu mahalu.

'Imali smo odličnu ekipu. Formirao ju je Omer Kabil, izuzetan čovjek, educiran, entuzijast koji je s nama radio volonterski. Iz te ekipe kasnije je nekoliko igrača napravilo velike karijere. Nažalost, i Edin je trebao, ali mu zlikovci to nisu htjeli dopustiti. Kabo je napravio kostur ekipe, a tadašnji generalni sekretar Slobode Miloš Bošnjaković doveo je Edina', započeo je priču o svom prijatelju Mulaomerović.

'Kako je te godine počeo rat u Hrvatskoj, nije bilo slovenskih i hrvatskih klubova, ali tadašnja juniorska liga bila je izuzetno jaka. Nisu to bile bezazlene ekipe. Bosna, Partizan, Crvena zvezda, Budućnost... A mala Sloboda iz Tuzle bila je prvak u toj konkurenciji. Reći ću vam jedan kuriozitet: 1992. bio sam najbolji junior Bosne, Jugoslavije i Hrvatske kad sam stigao u Zagreb. S Cibonom sam bio najbolji junior na turniru u Opatiji', kaže nam Mulaomerović i nastavlja:

'Sjećam se koliko smo bili sretni kad smo osvojili naslov prvaka. Za nas je to bilo kao osvajanje Europskog prvenstva. Dobili smo organizaciju završnog turnira kod nas u Tuzli i dvorana je bila krcata. Jako mi je žao što se o tome danas u Tuzli slabo priča, nitko o tome nema pojma, a to je velika šteta jer smo napravili nešto jako veliko za grad. Mada sve znaju naši prijatelji, obitelji. Na koncu, mi smo i igrali za naše prijatelje, htjeli smo da se priča o nama, željeli smo biti heroji ulice. Sanjali smo samo košarku, nikakve pare. Bilo je to takvo vrijeme.'

'To što se dogodilo Edi je zapečatilo život, a svima nama obilježilo živote'

Kako smo već napisali, u travnju 1992. bilo je okupljanje reprezentacije za kvalifikacije u Poljskoj. Mulaomerović je bio u autobusu za Beograd. Salaharević, nažalost, nije.

'Bili smo prvaci u toj generaciji, a samo dva igrača na kraju su otišla na taj turnir. Vladimir Vukićević i ja, koji sam bio najbolji junior države. S nama je bio i naš trener Sead Žunić, a koji je kasnije bio u Ciboni i Varaždinu, inače moj kum. Trebao je biti i Edo, ali nakon zadnjeg treninga u Tuzli odlučio je otići na par dana kući na Bajram. Nas je do Beograda prebacio otac Vlade Vukičevića. Otišli smo u Bečej na pripreme, a Edo je otišao u Vlasenicu i trebao nam se priključiti. To se nikad nije dogodilo. Kao da sam slutio da se nešto užasno sprema, molio sam ga da ne ide u Vlasenicu, da ostane s nama i da skupa krenemo za Beograd. Inzistirao je', kroz suze nam priča naš sugovornik i nastavlja:

'Bili smo više od prijatelja, sanjali smo zajedno. Taj entuzijazam koji je postojao kod nas bio je nevjerojatan. Da mi je danas imati takav entuzijazam, tko zna gdje bi mi bio kraj. Bilo nam je prekrasno, no to što se dogodilo Edi je zapečatilo život, a meni ga je obilježilo. I ne samo meni, nego cijeloj zlatnoj generaciji Slobode. Zaboravio sam reći, s nama je iz Slobode na te pripreme trebao ići još jedan igrač, Asim Paščanović, kasnije čuveni reprezentativac Turske koji je prošle godine počinio samoubojstvo. Ne znam jesu li njegovi roditelji znali nešto što mi nismo, ali mu nisu dali da sjedne u taj autobus.

Nakon što smo odigrali taj turnir u Poljskoj, rat je počeo u cijeloj BiH i bio je problem kako ćemo se Vukičević i ja vratiti u Tuzlu. Sreća u nesreći je bila da je tada prva ekipa Slobode u Beogradu igrala ligašku utakmicu s Partizanom jer je prvenstvo i dalje trajalo i bili smo priključeni prvom sastavu, tako da smo se s njima vratili doma. Na povratku smo prošli kroz Bijeljinu, punu četnika. Tu je veliku stvar odigrao trener Slobode Boro Đaković. Siguran sam da su nas pustili da prođemo samo zbog njega. Nekoliko dana poslije, 15. svibnja, počeo je napad na Tuzlu', priča nam legendarni play.

Dok se sve to događalo, Salaharević je bio s obitelji u kućnom pritvoru. U početku, dok su telefonske veze još radile, dvojica prijatelja su se čula i Edo je bio taj koji je tješio Mulu. Bio je pun optimizma, kao da nije vjerovao da zlo može pobijediti. U svojoj nevinosti i dobroćudnosti - pogriješio je.

Nisu pomogli ni apeli iz Beograda: 'Kakvi ste vi to Srbi kad se tako borite za jednog baliju?'

Bilo je brojnih pokušaja da se Edu izvuče, da ga se spasi, Partizan i Zvezda su zvali u Vlasenicu i pokušavali su ga izvući. Radomir Šaper, legenda jugoslavenske košarke, i Branislav Rajačić, dugogodišnji glavni koordinator za sve omladinske selekcije Jugoslavije, danima su zvali gospodare života i smrti u Vlasenici moleći da se obitelj Salaharević odvede na sigurno. Ne samo da ti apeli nisu pomagali, nego bi nakon svakog takvog poziva tortura nad Edom bila gora.

'Kakvi ste vi to Srbi kad se tako borite za jednog baliju?' riječi su Branislava Drakulića, tadašnjeg predsjednika Osnovnog suda u Vlasenici, a jezivo pravilo kojeg su se držali vlasenički Srbi glasilo je - 'cijela obitelj Salaharević može izaći, samo Edo ne'. Agonija je trajala do 13. rujna 1992., kad su zločinci odlučili konačno riješiti pitanje vlaseničkih Muslimana.

'A ti, što si igrao košarku, igrao si je. Više nećeš', tog je dana s ciničnim osmijehom na licu Edinu rekao Predrag Bastah, jedan od rijetkih vlaseničkih zločinaca osuđenih za masovne pokolje u tom gradu. Edin i otac Muhamed su odvedeni u logor Sušica, u centru Vlasenice, gdje su nakon groznih mučenja pogubljeni, a Nedim i majka Hatidža poslani su autobusima na slobodni teritorij u Kladanj. Edinove kosti pronađene su 2009. u nekoliko grobnica, a majka Hatidža je deset godina kasnije umrla sretna što je barem mogla dostojno zakopati kosti starijeg sina.

Čovjek koji je bio gospodar života i smrti u Vlasenici danas je njen načelnik

Za ubojstvo Edina i stotina drugih građana Vlasenice bošnjačke nacionalnosti dosad su osuđeni Dragan Nikolić Jenki, Predrag Bastah Car i Goran Višković Vjetar. Jeziva je činjenica da većina koljača i dalje slobodno šeće gradom u kojem su prije 33 godine počinili stravične zločine. Jedan od njih je i aktualni načelnik općine Miroslav Mićo Kraljević, u to vrijeme čovjek koji je određivao tko smije živjeti, a tko ne. Da, taj isti notorni krvnik Kraljević, kojem traje postupak za masovna ubojstva u vlaseničkom kraju, u 2025. godini obavlja funkciju prvog čovjeka grada.

Brat pokojnog Ede, Nedim Salaharević, danas živi u Tuzli, a velika mu je želja obnoviti obiteljsku kuću u Vlasenici. Prije dvije godine prvi se put vratio na prag kuće u kojoj je odrastao, no njegov povratak izazvao je pravi šok među mještanima. Oni koji su možda i zaboravili što se događalo te 1992., Nedimovim povratkom prisjetili su se nečega za što su mislili da je odavno izbrisano iz njihovih sjećanja. U Nedimu su vidjeli Edu i sve ono što su mu napravili, njemu i stotinama svojih sugrađana koji su bili krivi samo zato što su imali po njima pogrešna imena.

Nedim je u jednom od obilazaka kuće pronašao u dvorištu jeziv podsjetnik da nije dobrodošao - nožem rasparanu novu novcatu kožnu košarkašku loptu. 'Znaš kako ti je brat završio. Pripazi da se i tebi to ne dogodi', kao da je pisalo na toj lopti.

Premda je odbijao povući se pod prijetnjama, ovih su dana vlaseničke vlasti donijele bizarnu odluku da Nedim Salaharević nema pravo na obnovu obiteljske kuće, odnosno da dozvolu za nju mora ishoditi od istih ljudi koji su mu prije 33 godine ubili brata i oca, a njemu i majci uništili život.

Ostatak velikog intervjua s košarkaškom legendom pročitajte sutra samo na tportalu u rubrici Intervju subotom.