Primjerice, u lipnju su svi očekivali da će se prvi na izlaznim vratima Maksimira pojaviti Sammir, koji se već sigurno zasitio Dinama i domaće lige te kojemu nagodinu istječe ugovor, pa će moći otići bez odštete. Nije se dogodilo – dijelom zbog ozljede, ali dijelom sigurno i zato što je vrlo teško naći kupca za 26-godišnjeg fantasistu, pogotovo po cijeni koja bi zadovoljila Dinamove apetite i opravdala uloženo. Nešto interesa je navodno bilo, ne i konkretnih ponuda. Sammir, doduše, još može otići u Rusiju, Tursku ili neku od azijskih zemalja u kojima i dalje traje prijelazni rok: osim povratka u Brazil, to su i njegove najizglednije destinacije. Za klubove 'Petice' mu je odavno prekasno.

Ni Hajduk nije uspio prodati one koje je namjeravao: Blažević i Maloča još uvijek su na Poljudu, ali su zato ponude iz Italije dobili donedavno praktično anonimni Elez i Pašalić – prva je prihvaćena, a druga, gotovo četiri puta unosnija, odbijena. Rijeka nije prodavala – osim već ranije uglavljenog prelaska Damira Kreilacha u redove berlinskog Uniona za mršavih 200 tisuća eura. Ali nije imala ni koga, jer tek se potkraj prijelaznog roka pojavila (neostvarena) priča o mogućem transferu Leona Benka u još jednog njemačkog drugoligaša, Fortunu – trenutno jedan od najboljih igrača MAXtv Prve lige u pregovorima je dosegnuo cijenu od tek milijun eura.

Toliko ili više od toga plaćeno je za sedmoricu nogometaša hrvatskih klubova. Dinamovi Tin Jedvaj (Roma) i Šime Vrsaljko (Genoa) prodani su za pet, odnosno četiri milijuna eura; Splitov Ante Rebić (Fiorentina) za četiri i pol plus novac (navodno još dva milijuna) od idućeg transfera, Slavenov Igor Bubnjić (Udinese) za milijun i pol i Zadrov Stipe Perica (Chelsea) za 2,45 milijuna. Preostala dvojica su Frano Mlinar (milijun eura, Udinese), čiji je Inter Zaprešić ispao iz lige, te wunderkind iz splitskog Adriatica Ante Roguljić, kojeg je za 2 milijuna eura doveo Red Bull Salzburg. Napomenimo da su ovo podaci objavljeni u medijima – ne možemo biti sigurni je li sav taj novac doista završio na računima hrvatskih klubova ili na nekoj 'stranputici'.

Ono što možemo primijetiti je da je prosječna dob ovih igrača 19,1 godina – dvojica su maloljetnici (Jedvaj i Roguljić), Perica je tek u srpnju navršio 18, a najstariji su Vrsaljko, Bubnjić i Mlinar s 21. Prvi sljedeći po visini transfera još je mlađi od svih: to je Cibalijin Marko Dabro, kojeg je Fiorentina platila 800 tisuća eura. Među igračima starijih od 21 godinu, najunosnije transfere ostvarili su Ivan Kelava (iz Dinama u Udinese) i Elvis Kokalović (iz Slavena u Konyaspor) – obojici je 25 godina i njihovim je klubovima plaćeno po 600 tisuća eura odštete.

Što nam sve to govori? Europski klubovi iz Hrvatske ne kupuju trenutnu kvalitetu nego potencijal. Aktualni nogometni poredak ima gotovo sve karakteristike neokolonijalizma, gdje bogati od siromašnih ne uvoze gotove proizvode, nego sirovine; najviše čemu se hrvatski klubovi mogu nadati što se tiče transfera jest da igrača ne prodaju prvom ozbiljnom interesentu, nego ga zadrže još godinu ili dvije duže, pa tako na tržište uspiju plasirati polugotovi 'proizvod' kojemu je potrebna tek fina obrada.

Dinamo, kojeg ne muče toliko neposredne egzistencijalne brige kao ostatak lige, to je zadnjih godina u dobroj mjeri uspijevao. Može se reći da je sada to uspio i RNK Split s Rebićem. Interes za Antu postojao je i sezonu ranije, mogli su ga i tada prodati za milijun-dva eura; bilo je riskantno zadržati ga još godinu dana, ali isplatilo se jer dosegnuo je puno veću cijenu. Realno, to je i maksimum koji klub poput Splita trenutno može dobiti na tržištu i teško da bi cijena bila imalo veća nagodinu – bez obzira na to kako Rebić igrao.

Europski nogomet po nekim stvarima sve više podsjeća na obrasce u sjevernoameričkom profesionalnom sportu. Postoji elita, okupljena u nekoliko najjačih nacionalnih liga (iako i tu ima više međusobno jako udaljenih slojeva, ovisno o sudjelovanju u Ligi prvaka, novcu od TV-prava i još koječemu); zatim postoje tzv. 'razvojne lige' poput nizozemske i portugalske koje gotovim igračima snabdijevaju najbogatije (uz ono što oni međusobno razmjenjuju) i u koje se igrači ponekad šalju na 'doradu' (kao, primjerice, Perica u NAC). No postoje i lige poput hrvatske, čija je uloga slična onima koju u Americi imaju sveučilišta i srednje škole – odavde se regrutiraju isključivo još nedokazani mladi talenti pred kojima je, možda, velika budućnost.

Pri tome su postavljene i neke granice, prije svega starosne. 22 godine maksimalna je dob u kojoj se igrač iz lige poput hrvatske može nadati bogatom transferu u neki veliki europski klub, s tim da je ta granica niža što je klub slabiji, a i općenito je mlađi igrač više tražen – kao npr. na NBA draftu, gdje su studenti treće i četvrte godine sveučilišta rijetko među prvim pickovima. Za Maloču (24), Sammira (26) i Benka (29) velika je prilika odavno prošla. Ne znači to da igrač s navršenih 22 godine više ne treba sanjati o vrhunskom nogometu – samo da će mu do toga biti znatno teže doći, kao što je bilo i onim nedraftiranim košarkašima koji su se kasno razvili i preko 'trnja' stigli do statusa NBA zvijezda. To se ipak događa relativno rijetko.

Neki klubovi, poglavito talijanski i engleski, prilikom regrutacije stranih talenata idu na kvantitetu, a ne kvalitetu. Oni će svake sezone dovesti po 5-6 igrača za iznose do milijun-dva eura, od kojih će se možda jedan ili dvojica probiti do prve momčadi i u punom smislu opravdati uloženo. Očito je da im se takva računica isplati, inače to ne bi radili.

Steve Brown je šef odjela za analizu učinka (performance analysis) u Evertonu. Njegov se posao dijelom sastoji od prikupljanja informacija i analize karakteristika igrača iz onoga što se u tom svijetu zove '2nd Tier markets' (doslovce, tržišta drugog reda ili ranga – da ne kažemo baš 'drugorazredna'). On nam je potvrdio da Everton u Hrvatskoj prati isključivo igrače mlađe od 22 godine, ali s naglaskom na one još koju godinu mlađe. 'Isto je i u većini drugih engleskih klubova', otkriva nam i kaže da ga transfer Stipe Perice u Chelsea nije uopće iznenadio, jer je donedavnog Zadrovog centarfora pratilo i nekoliko drugih premierligaša.

Igrači iz MAXtv Prve lige na radaru velikih europskih klubova nisu Sammir, Maloča, pa čak ni 22-godišnji Ademi, nego Šimunović, Zelenika, Mikanović, Kouassi, Lulić... Naravno, i Alen Halilović, ali on je zasebna priča s obzirom na već jako visoku reputaciju i cijenu. Skaut jednog nizozemskog kluba (radi se o jednom od tamošnjeg velikog trojca) rekao nam je ovo: 'Naš fokus u hrvatskoj ligi je na igračima do 20 godina, i to ne onima koji igraju u Dinamu ili Lokomotivi pa bi nam vjerojatno bili preskupi. Ali i u drugim klubovima ima velikih talenata – kako u prvim momčadima, tako i u podmlatcima'.

Hrvatska je uvijek obilovala sirovim nogometnim talentom i razumljivo je da je postala nezaobilazno područje u potrazi europskih velikana za 'izvorom mladosti'. Naši klubovi u današnjoj ekonomskoj realnosti zapravo i nemaju drugog izbora nego prihvatiti ulogu 'snabdjevača' koja im je namijenjena i pokušati od nje izvući što najviše mogu. Forsirati mlade igrače za koje je izuzetno važno da redovito igraju i financijski se stabilizirati kako bi ih mogli zadržati barem godinu dana dulje i postići veću cijenu prilikom prodaje.

Međutim, izgleda zabrinjavajuće kad vidimo da ni Dinamo ni Rijeka u svojim udarnim postavama trenutno nemaju nijednog igrača mlađeg od 22 godine. Dinamo je, recimo, doveo gotove, a ne mlade strane igrače u razvoju – oni će mu možda donijeti željeni rezultatski iskorak, ali Pinta i Soudanija neće moći preprodati za veliki novac, dok su Sandomierski, Addy i Fernandes samo na posudbi... Hajduk je, s druge strane, iz čiste nužde nakrcan mladićima, ali klub stenje pod dugovima – dok god je tako, teško će moći dugo zadržati one najbolje, a vjerojatno neće moći postići ni optimalnu cijenu za njih, jer kupci znaju da su na Poljudu na rubu očaja...