S Dinamom je u London stiglo oko 2300 Bad Blue Boysa, a procjenjuje se da će ih večeras na Emiratesu biti oko tri tisuće. Neki su uspjeli doći do karata za ostale tribine, neki su doputovali iz inozemstva i Dinamo će protiv moćnog Arsenala imati bučnu podršku.

Kad su planirali put u London, brojni Boysi provjeravali su rasporede ostalih engleskih liga ne bi li možda otišli na još neku utakmicu i pogledali je prije ili poslije Dinamove. I pogodili su jackpot. Dan uoči spektakla na Emiratesu, puno dalje od svjetla i glamura Lige prvaka, na kultnom The Denu igrali su Millwall i Cardiff City.

Površnim pratiteljima nogometa to možda nije previše napeta činjenica, ali u navijačkom svijetu Millwall i njegovi navijači uživaju veliko poštovanje. Dok je Millwall uglavnom životario u nižim ligama, njegovi huligani bili su na vrhu ljestvice najžešćih i najopasnijih u Engleskoj.

Opasni huligani

Millwall Bushwackers, ranije poznati kao F Troop, sijali su strah i trepet u toj zemlji, a jedni od rivala bili su im baš Soul Crew, zloglasna huliganska skupina Cardiff Cityja. Da se ova utakmica igrala prije trideset ili više godina, oko The Dena bi vjerojatno bilo opsadno stanje, ali vremena golemih huliganskih obračuna i nereda na tribinama u Engleskoj su prošlost.

Millwall je ostao tek jedan od simbola tog mračnog dijela engleske nogometne prošlosti, a tu i tamo oživio bi ga Del Boy iz legendarnih 'Mućki'. On ga je spominjao uglavnom sprdajući se, a Dela je s Millwallom sprdao i njegov djed: 'Vaš otac je uvijek govorio da će Del uspjeti u životu. Doduše, rekao je i da će Millwall osvojiti FA kup...'.

Niti je Del Boy uspio (OK, barem ne do kraja), niti je Millwall ikad osvojio FA kup, niti su njegove utakmice danas opasne. Dapače, odlazak na The Den nezaboravno je iskustvo za svakog nogometnog fanatika i topla preporuka svakome tko se na nekoliko dana nađe u Londonu.

S gornje strane Temze nogomet je, kažu, odavno izgubio dušu. Blještavi stadioni, skupe ulaznice, šminkeri, tisuće turista na utakmicama i selfiji isisali su esenciju nogometa iz Stamford Bridgea, Emiratesa, Craven Cottagea i ostalih. Millwallov dom je, uz Selhurst Park Crystal Palacea, jedan od rijetkih pravih nogometnih stadiona u Londonu.

Na The Den smo žurili s Dinamove press konferencije na Emiratesu. Vožnja taksijem trajala je nešto više od 40 minuta, a kako smo se približavali stadionu, bilo je sve jasnije o kakvoj je četvrti riječ. Millwallov stadion okružen je mračnim i trošnim ulicama, a doslovno deset metara od njega niz je automehaničarskih radionica ispred kojih kao da je vrijeme stalo.

'No one likes us!'

Do stadiona vodi kratak i mračan tunel oslikan Millwallovim grafitima, kroz koji se u sumaglici hladne londonske večeri naziru tribine The Dena. Utorak je, Millwall je igrao kod kuće samo tri dana ranije, hladno je, a utakmica s Cardiffom je i na televiziji, pa je stadion poluprazan. Ulaznice smo bez ikakvih problema kupili online po 36 funti za mjesta uz aut-liniju, a prilazeći stadionu mogli smo čuti jako puno zagrebačkog naglaska. Boysi očito nisu željeli propustiti Millwall.

Kasnili smo na utakmicu pa smo prolazeći kroz najuži ulaz na svijetu čuli buku i shvatili da je Millwall poveo već u prvoj minuti. Golovi The Lionsa, kako se popularno zovu, u posljednje vrijeme su prava rijetkost pa je s oduševljenjem proslavljen i gol za 2:0 u 19. minuti. Bilo je to tek treći put u zadnju 21 utakmicu da je klub zabio više od jednoga gola u susretu.

'No one likes us, no one likes us, we don't care! We are Millwall, super Millwall, we are Millwall from The Den!' orilo se tribinom.

The Den na prvi pogled ne nudi ništa posebno, kako na tribinama, tako i na travnjaku. Nogomet je 'bože sačuvaj', klasična engleska nabijačina, u kojoj, osim gola, najveći aplauz izmami dobar klizeći start ili pravi hokejaški duel na centru igrališta.

Stadionska infrastruktura je bazična, s dva fan shopa i nekoliko kioska za jelo i piće, ali to uopće nije važno. Kad sjednete na The Den, kao da ste sjeli u neki vremeplov, a on vas odvede u vrijeme u kojem je nogomet bio puno romantičniji. Sirov, lišen sponzorskih naziva stadiona, lišen zalizanih i osjetljivih zvijezda koje kukaju na svaki malo jači start, u atmosferi koja jednostavno izvlači osmijeh na lice. The Den. Brlog.

Linijski sudac od početka susreta je na piku starijem i solidno pijanom navijaču. Nije mu oprostio to što je pogrešno dosudio neki aut i kad god bi ovaj po liniji protrčao ispred njega, počastio bi ga sočnim uvredama. Svi se oko njega smiju, ali sucu sigurno nije ugodno, iako stoički podnosi uvrede.

'Ne zanima mene baš Premier liga niti bih bio presretan da jednog dana uđemo u nju. To je preskupo, nemamo ni mi ni klub novca za taj cirkus. Pogledajte koliko malih klubova je potonulo nakon jedne sezone u Premiershipu. Ne želim da se mojem klubu to dogodi. Uživao sam gledati ga i u League One, pa što onda fali Championshipu? Uvijek ću biti ovdje, nebitno je s kim igramo. Godišnju ulaznicu imam 30 i nešto godina, prvu mi je kupio stari', kaže mi 46-godišnji Martin, koji sjedi do mene.

Marihuana u WC-u, Boysi na štandovima

Na poluvremenu je 2:1. Cardiff, koji je do sudačke nadoknade prvog dijela bio uglavnom bezopasan, vratio se sjajnim golom nekadašnjeg Arsenalova igrača Chrisa Willocka. Krasno je pogodio u suprotni kut s ruba šesnaesterca, a tribinama je uglavnom odzvanjalo 'Fucking hell!'.

U poluvremenu se u pitoresknim WC-ima tu i tamo puši marihuana, a istovremeno traje opsada šankova. Pivo je ispod četiri funte, porcija odličnog pommes fritesa također, a artikli u fan shopu su povoljni. Dresovi su na sniženju po 35 funti, obične majice mogu se kupiti već za 15-ak funti, a prodavačica je u čudu osluškivala njoj nepoznat jezik na kojem su Dinamovi navijači komentirali što će i pošto će kupiti.

U još većem čudu bili su domaći navijači kad se početkom drugog poluvremena na njihovoj tribini zaorilo 'Dinamo! Dinamo!'. Zatečeni su bili i najžešći Millwallovi navijači, a ni Martinu nije bilo ništa jasno. Objasnili smo mu o čemu je riječ.

'Ahaaaaa, sad mi je jasno. Pa komentirali smo da nam je malo čudno koliko ima vrlo sličnih stranaca, nismo znali zašto. Bude ovdje tu i tamo navijača nekog trećega kluba, ali moram priznati nikad u ovolikom broju', rekao nam je Martin.

Jednim okom pratio je što se događa na terenu. Minuta je negdje 70., a Millwall ne igra nogomet još tamo od 19., kad je zabio drugi gol. Ne mogu domaćini nikako kontrolirati utakmicu, a Cardiff uopće nema ideju kako da stvori neku šansu. No u zraku se jednostavno osjeti da ovo neće dobro završiti za Martina i njegov Millwall. Triput su domaćini imali kontru tri na jedan da riješe utakmicu, ali su početnički pogriješili u najosnovnijim dodavanjima i prilike su propale.

'Pitao si me za Premier ligu, ha? Pa pogledaj na što mi sličimo, kako ćemo ovakvi igdje!? Stari moj, jadan ti je to nogomet, nitko ne zna kako smo i ona dva gola zabili. Najgore je što se nadam, a znam kako će završiti', govori Martin dok njegovi heroji izbijaju jednu za drugom loptu daleko na polovicu Cardiffa.

Nikad na utakmici nisam oko sebe vidio toliko zabrinute navijače u trenutku u kojem njihova momčad vodi i na pragu je pobjede. 'Navikli smo', govori mi moj sugovornik, koji je u zadnjih 14 utakmica proslavio samo jednu pobjedu Millwalla.

Drama u nadoknadi

Sedam minuta je sudačke nadoknade i totalna je panika u redovima Millwalla. Lopte se nasumično izbijaju, a sve češće se predaju protivniku ravno u noge. Duboko u sudačkoj nadoknadi Yousef Salech, koji je stigao u Cardiff umjesto novog Dinamova napadača Wilfrieda Kange, u velikoj šansi tuče glavom pokraj gola.

'Ne mogu ja ovo više gledati, idem na WC', govori Martin, koji se ipak vratio u zadnjoj minuti, ali bolje za njega da nije jer će Salech u zadnjoj sekundi utakmice izjednačiti na 'najengleskiji' mogući način. Slobodan udarac, ubačaj u šesnaesterac, odbijena lopta, ponovno vraćena u peterac, gužva i eto lopte do Salecha, a on iz okreta pogađa za 2:2.

Bijes i nevjerica. Martin se nekako suzdržava, ali ekipa u zadnjim redovima tribina mlati po stolicama i dotrčava do ograde psujući sve živo i neživo svojim igračima. 'Sramite se! Fucking propalice! Kako vas nije sram!?' bile su samo neke od uvreda. Stariji bračni par, osobito muškarac vrlo blizu troznamenkastog broja godina, samo je tupo gledao u daljinu i nisu ništa govorili. Neki su beznadno zavaljeni u stolice promatrali kako su igrači popadali po travnjaku.

'Ima i lošijih stvari u životu od ovoga, zar ne?' rekao je na odlasku s tribine Martin i taman kad sam se htio složiti s njim dodao je: 'Ali jako malo lošijih od gola u fucking zadnjoj sekundi.' Nisam mu htio ništa odgovoriti, samo sam mu još ja falio u svom tom ludilu.

Odlazeći s The Dena, palo mi je na pamet to da će Dinamu na Emiratesu trebati baš neko ludilo da se izvuče. Ali ono pozitivno ludilo, koje će mu donijeti skoro 3000 Bad Blue Boysa. Oni su se sinoć dobro zagrijali u Millwallovom 'brlogu' i stvarno ga nisu smjeli propustiti. Na veliku žalost mojeg prijatelja s tribine, njegovi također plavi The Lions nisu izdržali.

Na jednom zidu pokraj The Dena stoji veliki grafit COYL. 'Come On You Lions'. Dinamovim rječnikom - 'Naprijed plavi lavovi'...