Nema nimalo dileme tko je prava zvijezda ovih susreta već sada i čije ime će biti po svim naslovima svih medija nakon odigranih susreta, bez obzira na ishod. Genijalac, egocentrik, revolucionar, filozof, doktor, šarlatan. Sve to i još ponešto, voljen i mržen, on je Josep Pep Guardiola. Čovjek koji je s Barcelonom osvojio sve i još ponešto, no koji je otišao na vrhuncu pod sumnjivim okolnostima. Čovjek koji je od Bayerna napravio bitzkrieg stroj nalik panzeru IV tamo negdje u Francuskoj 1940, no koji je prošlu sezonu završio poput Tigera tamo negdje kod Kurska 1943. Neupitno vrhunski trener sa dubinskim razumijevanjem igre, no trener koji itekako još ima puno toga za dokazati široj publici. A šira publika vrlo često nema realna i racionalna očekivanja, no opet, upravo oni koji to uspiju ispuniti bivaju zapamćeni kao najveći.

Razlog zašto Pepa ne vole, zapravo je vrlo jednostavan. Ljudi ne vole i često se boje onoga što ne razumiju, a Pepa i njegovu nogometnu filozofiju, upravo to / ne razumiju. Naravno to ne znači da svi koji su neshvaćeni su genijalci, zapravo velika većina njih zasigurno nije. No gotovo svi genijalci, oni koji pomiču granice shvaćanja, bilo to u znanosti, umjetnosti ili sportu, bili su, barem u nekoj fazi, osporavani. To je zapravo samo po sebi dosta jasno i razumljivo, jer ako vas svi razumiju, onda očito ne znate ništa više od onoga što znaju svi ostali. Najbolji primjer toga, u nogometnom svijetu, je upravo razdoblje u kojem su Pep i Mourinho vodili Barcu i Real. Mourinho je trener koji se ne prikazuje kao nogometni stručnjak, iako to nesumnjivo jest, već je njegova prezentacija puno bliža onome što bilo koji čovjek razumije. On optužuje suce, fizički se obračunava s protivničkim (pomoćnim) trenerima, diže tenzije. Drugim riječima stvara situaciju "mi-oni". A to ljudi itekako razumiju, uostalom ljudska povijest je prožeta ratovima, koji su upravo posljedica stvaranja percepcije da postojimo "mi" i postoje neki tamo "oni", a koji su sve ono što "mi" nismo niti želimo biti.

I dan danas zato skoro nitko neće spominjati kako je rezultatski Mourinhov rad u Realu bio potpuni debakl (ono jedno prvenstvo i kup su potpuno nebitni jer Real je zanimala jedino decima), ali zato su dobro poznati svi slučajevi kada su ih suci "pokrali". Najgore od svega je što Mourinho to sve vjerojatno radi planirano i svjesno, njegov pristup samoj igri, iako konceptualno drugačiji, vjerojatno je jednako "nogometan" kao i onaj Pepov. No percepcija je nešto drugo. I zato Mourinho može biti 'bad guy', no gotovo nitko neće reći da svoj posao radi krivo. S druge strane, Guardiola od dolaska u Bayern je stvorio toliko mrzitelja da to već postaje tragikomično. Što je najgore, čovjek je osvojio sve osim te Lige prvaka, a i za to je imao samo jednu priliku do sada. Istina je da osvojiti Bundesligu i kup sa Bayernom nije neki doseg, i sigurno nije doveden kako bi to radio, no povijest i činjenice govore da je Ligu prvaka zapravo iznimno teško osvojiti. Uostalom, čak i ta svemirska Pepova Barcelona je osvojila "samo" dvaput, dok su dvaput ispali, iako nisu igrali bitno lošije ili drugačije. Zapravo, ako se pogleda što se sve treba poklopiti da bi se to natjecanje osvojilo, i ta dva puta su ogroman uspjeh.

No iako je Pep i njegova nogometna filozofija ljudima neshvatljiva, ono što je itekako shvatljivo su pobjednici. Zato je Pep i postao negativac tek u Bayernu, u Barci je bio pobjednik. To zna i Pep i zna da mu je Bayern prilika da se konačno etablira kao genijalac, a ne luđąk, te da njegova ostavština neće biti vrednovana prema tome koliko će klubova za x godina igrati tiki-taku, već koliko je trofeja on kao trener osvojio. Bila bi patetika reći da mu je to zadnja prilika, ili da će ga to definirati zauvijek, no sasvim sigurno biti će nešto što će mu još dugo visiti nad glavom ako ne uspije. S druge strane, ako uspije, ako osvoji Ligu prvaka, neće biti nimalo sumnje da je upravo on najveći trener današnjice. Vrlo brzo zaboravit će se prva utakmica s Portom, zaboravit će se da je Bayern završnicu sezone igrao praktički s drugom momčadi, a pamtit će se kako je te sezone Bayern mljeo sve pred sobom i kako su redovito protivnicima trpali pet ili više komada. Ali ono najvažnije, što će ostati upamćeno, biti će da je to postigao protiv kluba koji je sam stvorio, te će na taj način nedvosmisleno pokazati da je sve skupa upravo njegova zasluga.

S druge strane, kod Barce će sve oči biti uprte u jednog čovjeka. I dok bi Enriqueu ovo bio "samo" trofej u rezimeu, a većini igrača "samo" još jedan naslov Lige prvaka, Lionelu Messiju ovaj trofej predstavlja puno više. Xavi, Iniesta, Busqets, Pique imaju dva naslova europskih prvaka i svjetski naslov, no Messi to nema i mnogi smatraju da mu upravo to fali da bi ga se moglo smatrati najvećim svih vremena. Naravno opet se radi o krivoj percepciji, no opet, tko postavlja kriterije ako ne najšira publika? Upravo ovaj naslov prvaka Europe mogao bi za Messija biti to što će jednom zauvijek promijeniti tu percepciju. Uz njega bi gotovo sigurno došla i Zlatna lopta i jednom zauvijek riješila pitanje tko je bolji, on ili C.Ronaldo, a eventualna pobjeda na Copi bi ga definitivno smjestila na sam vrh najboljih igrača u povijesti. No više od svega, bilo bi bitno to što je to učinjeno protiv Pepa, trenera s kojim je Messi postigao najveće rezultate. To bi ga stavilo iznad Pepa i na najbolji mogući način pokazalo da je on doista najveći svih vremena. Messi ove sezone ne igra za naslove, igra za svoju ostavštinu.

No ova priča ima još jednu dimenziju, a koja se tiče direktno toga da igraju ova dva kluba. U bilo kojoj drugoj situaciji bilo bi potpuno nebitno tko je prošao u finale, ako tome ne bi bio dodan naslov. No ne i ovdje. Ulozi u ovom meču su zapravo daleko veći od samog mjesta u finalu i ishod će uvelike definirati kako će akteri biti percipirani u budućnosti. Ovo nije finale prije finala, ovo je finale iznad finala. Ovo je zapravo priča o Pepu i Messiju, na neki način priča o ocu i izgubljenom sinu. Priča o učitelju i učeniku. Ovo je susret koji će dati odgovor na pitanje koje se povlači već godinama, je li Messi od Pepa napravio vrhunskog trenera, ili je Pep od Messija napravio najboljeg igrača u povijesti? Može li Pep svima dokazati da je najveći nogometni znalac današnjice, ili će Messi pokazati da sva filozofija pada u vodu na samom terenu? Je li učenik nadišao učitelja?

Gotovo sve priče o dobru i zlu imaju jednu zajedničku karakteristiku, a to je da su glavni protagonisti gotovo uvijek u nekom trenutku bili povezani, nakon čega je svatko otišao drugim putem. Ova utakmica trebala bi pokazati tko je ostao na strani dobra, a tko je prešao na tamnu stranu. Postoji i treći ishod, onaj koji bi na najljepši način zaokružio priču. Iako će jedan od njih izaći kao junak, a drugi kao gubitnik, ovaj susret mogao bi pokazati da Pep i Messi zapravo ne mogu jedan bez drugoga. Vrhunski muzičar treba najbolji instrument, a najbolji instrument je samo komad drva bez najboljeg muzičara. Pep treba Messija i Messi treba Pepa. Ovo nije priča o Ligi prvaka, nije priča o Barci i Bayernu, niti je priča o susretu dviju trenutno najboljih momčadi. Ovo je (vjerojatno) posljednje poglavlje priče o jednom treneru i igraču. Hoće li to poglavlje biti posljednje, hoće li njihovi putevi otići još više u drugim smjerovima, ili će se možda opet spojiti u nekom trenutku, ostaje za vidjeti. No bez obzira na ishod, ovo će biti prekretnica za obojicu te dvoboj koji bi vrlo vjerojatno mogao biti ključan za njihovu nogometnu ostavštinu.