Posljednjih se godina 'ubacio' u trenerske vode te je svojevremeno bio dio stožera Željka Babića, a posljednjih dvije godine i Hrvoja Horvata.

Tijekom nedavnog SP-a, na kojem je Hrvatska zauzela skromno deveto mjesto, te je po okončanju istog, zajedno s Horvatom postao bivši, Ivano Balić dao je veliki intervju za EHF-ovu stranicu.

Prenosimo dio u kojem govori o svojem najvećem 'strahu', odnosno golmanu kojeg je najviše resepktirao. Naravno, svi bi pomislili prvo na Francuza Thierryja Omeyera, koji je s Tricolorima uskratio brojna veselja Baliću, Metličiću, Lacković, Džombi, Špremu...

Međutim, Ivano Balić ipak je više cijenio jednog drugog golmana.

'Portland San Antonio mi je dao četiri prekrasne godine igranja vrhunskih utakmica u Španjolskoj i EHF Ligi prvaka. Nažalost, nikada nisam osvojio europski trofej, ali najbliže tome sam bio s Portlandom.

U sezoni 2004/05 stigli smo do finala nakon što smo završili prvi u skupini i usput eliminirali Ademar León, Barcelonu i Veszprém. U finalu je došao Ciudad Real s vrhunskim sastavom, među kojima su bili i Petar Metličić i Mirza Džomba, moji kolege iz reprezentacije, te jedan momak koji je odlučio utakmicu - Arpad Šterbik.

Jedino čega se sjećam iz te utakmice je zid na golu Ciudad Reala. Šterbik je bio nevjerojatan i ako mene pitate, on je jedan od najboljih, ako ne i najbolji vratar svih vremena. U svakoj ključnoj utakmici za Ciudad Real bio je igrač utakmice, a to je ponovio toliko puta u karijeri. Obje momčadi imale su sjajne igrače, ali on je radio razliku. Zabili smo samo 19 golova kod kuće protiv njih', prisjetio se Balić, a onda i otkrio kako mu činjenica da nije osvojio Ligu prvaka ipak nije toliko teško pala.

'To što nisam osvojio Ligu prvaka za mene nije razlog za žaljenje. Naravno da bi bilo lijepo da sam osvojio, ali da budem iskren, danas pomislim na to samo kad netko to spomene. Dok sam još aktivno igrao, naravno, to mi je bilo na pameti, posebno posljednjih nekoliko godina moje karijere jer sam znao da će uskoro doći kraj.

Kada pogledam unatrag, nije bilo suđeno. Kada razmišljam o svemu drugom tijekom karijere, gdje sam igrao, s kim sam igrao, kako sam igrao, koje sam trofeje i medalje osvojio ili gdje sam mogao podijeliti svoje znanje, mislim da je to pravi uspjeh moje karijere. Ponosan sam na sve što sam napravio'.