Pa ipak, već nakon prvog dvoboja i pobjede 4:0 AC Milan je kupio kartu za četvrtfinale, a put u London morao bi biti tek formalnost.

Kako je do toga došlo?

Za početak, već je u najavi utakmice Wenger izjavio da je teren daleko od idealnog. Štoviše, u katastrofalnom je stanju.

Ta je činjenica poprilično pomogla Milanu, jer je loš dio terena prekrivao bočne dijelove travnjaka, što je značajno usporilo Arsenalovu igru i dobrano mu poništilo najveći napadački adut – Walcottovu brzinu te proigravanja preko desnog boka. Tome se Arsenal nije uspio prilagoditi.

S druge strane, Wengera je također pogodila nova ozljeda Mertesackera, zbog koje je morao pomaknuti Vermaelena u sredinu, a na lijevi bok postaviti Gibbsa, iako ovaj nije igrao mjesecima. Vidljivi su bili problemi i u postavljanju 'ofsajd zamke', kao i generalno loše kretanje kompletne obrane. Mogu li se svi uzroci naći samo u zamjeni jednog igrača, teško je reći.

Arsenalovi igrači cijelu su utakmicu djelovali potpuno indisponirano. Lako su gubili duele, loše su se kretali, a distribucija lopte, jedna od njihovih najvećih snaga, bila je na razini kakve drugoligaške momčadi. Naprosto, kao da su ostali u kabini umjesto da su izašli na teren. Mogao je Wenger trošiti glasnice koliko je htio, njegovi igrači su samo nastavljali prikazivati svoje najgore ovogodišnje izdanje.

Ipak, ne može se reći da sva krivica ide na teret Arsenala. AC Milan je odigrao na razini kakvu već dugo nije prikazao, a neki igrači, poput Robinha i Mexesa, odigrali su partiju sezone. Uz standardno dobar učinak Thiaga Silve i Ibrahimovića, stvari su glatko funkcionirale u oba smjera. Ne smije se zaboraviti ni Boateng, koji je načeo Engleze fantastičnim volejom te bio vrlo aktivan u centralnom dijelu veznog reda.

Što vi mislite? Glasajte i iskoristite prostor za komentare (ispod članka) za dodatna obrazloženja.