Iako je u godinama koje ga svrstavaju u mlađe trenere, Goran Tomić već je 'odradio' 375 utakmica, s time da ih je 191 vodio u najjačem rangu hrvatskog nogometa. I to sa zapaženim uspjesima. Istina, nema osvojenih trofeja, ali nogomet koji su igrale njegove momčadi bio je atraktivan, dopadljiv i učinkovit i zato se – kad god su krize u nekim od klubova poput Dinama, Hajduka, Osijeka i Rijeke – upravo njega priziva.

Ali da bi došao do takvog statusa, Tomić je morao napraviti prvi korak.

Za vas nije bilo dileme gdje ćete započeti igrati nogomet?

'Naravno da nije bilo jer sam praktički odrastao na Šubićevcu. Stan u kojem smo živjeli bio je udaljen valjda 50 metara zračne linije. I meni je dnevni boravak bilo Šibenikovo igralište. Tamo sam ponikao i igrao do 15. godine', započeo je svoju nogometnu priču Tomić.

Imali ste čast ili, bolje rečeno, sreću što vam je trener u tim mlađim kategorijama bio Joso Bego - mnogi kažu legenda šibenskog nogometa.

Legenda u Šibeniku i poseban trener koji je, rekao bih, bio avangarda. Sve stvari koje je onda radio, iako su se u jednom trenutku možda činile malo smiješne, sada s odmakom vidim da ih je sve radio s nekim ciljem. Bio je ispred vremena. Usadio nam je puno toga, ali ne samo nogometnih, nego i životnih vrijednosti. Od poštivanja roditelja, profesora i učitelja u školi do toga kako se ponašati na ulici. Naglašavao nam je životne vrijednosti. Kad god se ulazilo ili izlazilo iz svlačionice, moralo se pozdravljati. Ali tražio je od nas da radimo to u svakoj prilici. Imao je uzrečice 'kući na učenje', 'kući na ponavljanje'… I zbilja ga svi posebno pamtimo, jer itekako je utjecao na naš odgoj. A to svima treba.

Kakav je bio kao nogometni trener?

Izrazito puno smo radili na tehnici. Sjećam se da smo godinama trenirali na malenom terenu, gdje je imao postavljen poligon. Takav trening pomogao mi je u nogometnom razvoju. Svi vidimo danas koliko nekim igračima nedostaje tehničkog znanja.

Jesu li rezultati pratili takav rad?

Nije tada bilo nekakvih odlazaka na turnire, posebno ne izvan Šibensko-kninske županije. To su bile i ratne godine. Ali i to što smo igrali, bili smo dobri, dominirali smo. Međutim, kažem, generalno ga se sjećam zbog tih životnih stvari kojima nas je učio. I zato jako puno ljudi i igrača o njemu govori najljepšim riječima.

U 15. godini stigao vam je poziv s Poljuda.

Da, stigao je poziv. Ali u tim godinama se zbog rata u Šibeniku nije ni moglo trenirati. Tako da je sve to izgledao kao nekakav slijed. Bio sam u Hajduku tri godine, u generaciji s puno poznatih igrača i trenera. Tudor, Leko, Ivan Jurić, Vučko… Kasnije su stigli i Miladin, Đolonga, Čavlina… Bilo ih je još poznatih, da ne zaboravim nekoga. Bila je to generacija koja je bila strašno uspješna u to vrijeme. Osvajala su se prvenstva i kupovi u tim mlađim kategorijama. Bilo je to za mene jako lijepo razdoblje u Splitu.

S 18 godina ipak ste otišli iz Hajduka. Što se dogodilo?

U osamnaestoj godini, kad mi je istekao juniorski staž, oni su procijenili da još nisam spreman za prvu ekipu Hajduka i bila je opcija posudbe u nekog niželigaša iz splitskog bazena. Međutim, u dogovoru s ocem, odlučio sam se vratiti u Šibenik, koji je bio prvoligaš. I to je sigurno jedan od najboljih poteza koje sam napravio, rekao bih.

Znači, ne žalite za time što vas nisu zadržali u Hajduku?

Ne, to je jedan od najboljih poteza i praktički su mi napravili uslugu što me nisu zadržali. U Šibeniku sam u naredne dvije godine napravio iskorak. Istina, zvali su me tada da se vratim u Hajduk, ali ja sam odlučio otići u Italiju, točnije u Vicenzu. Očito su me zapazili jer te dvije sezone igrao sam jako dobro u Šibeniku, dogurao sam do statusa prvotimca i 1997. godine Talijani su me kupili.

Ali vrlo brzo otišli ste u Grčku, u AEK?

Da, tako je ispalo jer je ista grupacija imala u vlasništvu i AEK i Vicenzu, a mislim da je čak i Glasgow Rangers bio u tom paketu. No Talijani su me proslijedili na posudbu u AEK. Bio sam u Ateni osam mjeseci i, iskreno, žao mi je što nisam duže ostao. Vicenza je tražila moj povratak. No tada su me poslali na posudbu u Regginu, s kojom sam ostvario povijesni ulazak u Serie A u sezoni 1998./99. I nakon toga sam još dvije sezone ostao u Vicenzi, što je bio i moj kraj u Italiji.

Za Regginu vas vežu lijepe uspomene. Navijači su vas nosili na rukama.

Da, zabio sam jedan od ključnih golova za ulazak u Serie A. Igrali smo protiv Cesene i u 90. minuti, pet minuta nakon što sam ušao, zabio sam za 2:1. Pun stadion, euforija. Sjećam se tih detalja… i slavlja poslije.

U Serie A niste se puno naigrali, ali bili ste u ligi koja je u to vrijeme predstavljala creme de la creme svjetskog nogometa.

Realno, nemam puno nastupa za Vicenzu. Ali kad gledam iz ove perspektive, stvarno je bilo jako teško očekivati minutažu u onom trenutku. Jer kad dođete s 20 godina iz Šibenika u najjaču ligu na svijetu, a u to vrijeme Serie A je bila najjača liga na svijetu, kao što je to možda danas Premier liga, u kojoj su bili najbolji igrači na svijetu... i Zidane, i Ronaldo, Brazilac, ne Portugalac (ha, ha), dominantni Juventus… Bio je to za mene, dečka iz Šibenika, ogroman skok. Tako da jednostavno u tom trenutku nisam mogao igrati. Međutim sve mi je to kasnije pomoglo da stasam kao igrač. Počevši od treninga, taktičke pripreme…

Unatoč svemu, ipak ste nakon toga otišli stepenicu niže, u austrijsku Bundesligu?

Čekao sam jer sam imao obećanje menadžera da ću ostati u Italiji. Međutim vrijeme je prolazilo, a ništa se nije dogodilo. I tek 1. listopada otišao sam u Austriju iz Salzburga, gdje sam zapravo eksplodirao. Očito je sve ono znanje koje sam skupio u Italiji izašlo na vidjelo. I sjajno mi se poklopilo. U prvom nastupu odmah sam zabio gol, a u dva mjeseca postigao sam ih već šest. I odmah su mi ponudili četverogodišnji ugovor.

Vjerojatno vam je u svemu tome pomoglo to što su Hrvati u Salzburgu, na čelu s pokojnim Ottom Barićem, ostavili dubok trag?

Da, naši igrači su ovdje jako cijenjeni. Bilo ih je zbilja puno - osim Barića, koji je bio trener te u trenutku u kojem sam došao i sportski direktor, bili su tamo i Jurčević, Mladenović, poslije Računica, pa Srećko Kurbaša, koji mi je kasnije bio i trener. Zbilja su svi bili na cijeni i zato je ta prilagodba možda bila jednostavnija.

Iako ste zabilježili nastupe za hrvatsku U-21 reprezentaciju, jesu li vas ikad Austrijanci pokušali vrbovati da zaigrate za njih?

Ne, nikad me nisu zvali. Tako da nisam ni trebao biti u dilemi prihvatiti ili ne. Žao mi je recimo što sam u tom svom zenitu, kad sam bio na vrhuncu, a imao sam ponudu Rapida, ipak ostao u Salzburgu. I nakon toga doživio sam uspone i padove. Zbog više razloga, zbog ozljeda. Tako da mi je, rekao bih, nakon 25., 26. godine karijera krenula silaznom putanjom. A zapravo je završila zbog ozljeda koljena i priveo sam je kraju s 28 godina. Jedan od glavnih razloga za to jest umjetna trava koja je bila na glavnom terenu Salzburga. To je bila prva generacija umjetne trave u Europi. Bio je to zapravo pilot-projekt. Četiri kluba imala su takav teren. S time, da se razumijemo, nije to umjetna trava kao danas. To je zapravo izgledalo kao tepih na betonu. Bilo je to ubitačno za moja koljena i zglobove, pa sam praktički išao iz ozljede u ozljedu. Zato i kažem, realno, umjesto da mi karijera od 25. godine krene gore, ona je krenula u suprotnom smjeru. I zato žalim što kao igrač nisam dao puno više.

Kad smo već spomenuli U-21 reprezentaciju, igrali ste u onoj velikoj pobjedi 6:2 protiv Srbije u Beogradu.

Ušao sam u drugom poluvremenu. To je utakmica koja zauvijek ostaje u sjećanju. Prva utakmica nakon rata, sjećam se te naelektrizirane atmosfere na i oko stadiona, pratnje, osiguranja, svih onih ljudi u hotelu koji su nas čuvali.

I Deranjinog trka vama u zagrljaj nakon gola?

Da, ali sve je to bilo nekako spontano.

Nego, s obzirom na to da ste vi iz Šibenika, ali i da ste dio karijere proveli u Hajduku, je li bilo kakvih podjela u svlačionici da dinamovce i hajdukovce?

Generalno, sa svima sam imao super odnos zbog toga što sam iz Šibenika. I zbilja sam se super osjećao u tom okruženju. No mislim da je to više stvar karaktera, a ne toga gdje je tko rođen. Bili su tamo Bišćan, Smoje, Hucika, Mikić, Ivan Leko, Škota, Anthony Šerić, Pletikosa. Bili smo odlična klapa, imali smo super atmosferu. Šušak je bio izbornik i to je bilo vrijeme zajedništva. To nije bilo vrijeme podjela, kao danas, na Split i Zagreb. Osjetilo se veliko zajedništvo i u reprezentaciji i u državi.

Iako ste imali problema s koljenima, uspjeli ste igrati još malo. Prvo ste otišli u belgijski Lierse.

Da mogu vratiti vrijeme, nikad ne bih otišao u Belgiju. Jer to nije bila liga za mene, što se tiče treninga, svega… Baš je bila velika razlika u odnosu na ono što sam imao u Austriji. I došao sam praktički ozlijeđen, zadržao sam se svega nekoliko mjeseci.

Ali u Belgiji su mnogi naši igrači, poput Marija Stanića i Branka Strupara, procvali.

Jesu, da. Ali meni je problem bilo to zdravstveno stanje. Nisam bio u optimalnom stanju. I neki se igrači snađu u jednoj ligi, drugi u drugoj, ali meni Belgija jednostavno nije odgovarala. Tamo su sa mnom bili Kruno Lovrek, Ognjen Vukojević i Goran Mujanović. No ja se nisam pronašao.

Imali ste snage za transfer u Kinu?

Otišao sam 2006. godine i bio mi je to kulturološki šok, ali i općenito. Međutim dobro sam se snašao. Ali nisam bio dugo. Točnije samo mjesec dana i te 2006. godine bio sam prisiljen prekinuti karijeru. Nije to više imalo smisla.

Znači, niste osjetili onaj kineski financijski bum kada su plaćali nevjerojatne cifre za igrače iz inozemstva?

Tada je to tek počinjalo. Ali eto, ja sam s 28 godina bio gotov.

Žalite li ipak za nečim što se tiče igračke karijere?

Rekao sam da sam očekivao da ću nakon 25. godine još rasti. Ali nisam. I s time sam se pomirio. A to što sam ranije završio karijeru možda mi je pomoglo u nekim drugim situacijama. Jer, kažu, možda je biti bolje mladi trener nego stari igrač.

Jeste li imali viziju što dalje raditi?

Nisam znao kamo krenuti i upisao sam Ekonomski fakultet u Šibeniku. Turistički menadžment. Ali tijekom studiranja shvatio sam da to nije za mene. No nisam odustao, završio sam taj trogodišnji studij. Dok sam tamo u 30. godini učio statistiku, vidio sam da me to ne zanima. Tako da sam paralelno s time upisao trenersku školu. Bilo je pitanje hoću li još na dodatne dvije godine za menadžment. Međutim odustao sam, vratio sam se u nogomet i preuzeo juniore Šibenika. No zapravo mi je bilo jednako važno završiti i taj fakultet, jer svaku stvar koju započnem želim i privesti kraju.

Zapravo vam je, ako sada bacimo pogled unazad, trenerska karijera bolja nego igračka?

Da, puno bolja. A mislim, odnosno nadam se, da može biti još bolja. Jer s 32 godine preuzeo sam juniore Šibenika, u 33. godini bio sam pomoćnik Vjekoslavu Lokici u prvoj ligi, a s 34 godine već sam bio prvi trener Šibenika. Bili smo tada prva liga, pa smo ispali u niži rang. S time da su tada bila grozna vremena. Vjerujem da će se svi sjetiti kako su igrači protiv Karlovca sjedili na podu jer godinu dana nisu dobili plaću. To je zbilja bilo užasno stanje. Ali ja sam imao svoj cilj, znao sam da će mi sve to pomoći, da ću naučiti posao.

Prije nego odemo na sljedeću stanicu vaše karijere, još riječ, dvije o Šibeniku, jer i sada ga muče isti problemi.

Uspoređivati sadašnju i ondašnju besparicu je neusporedivo. Ne može stati u istu rečenicu. U ono vrijeme mi smo bili sretni ako dobijemo jednu plaću u godinu dana. Naravno, i ovi igrači imaju apsolutno pravo, da me netko ne bi krivo razumio, ali kašnjenje od dva mjeseca onda nije bilo ništa. Znači, u godinu i pol u Šibeniku primio sam možda dvije plaće. S time da su onda bile i puno manje.

Kad već niste kao igrač osjetili Kinu, jeste kao trener. Bili ste pomoćnik legendarnom, sada pokojnom Šveđaninu Svenu Goranu Erikssonu.

Kada sam stigao u Kinu, imao sam izvrsne rezultate. Čak sam 2014. godine izabran za najboljeg trenera jer je očito prepoznato što i kako radim. Naravno, na račun toga došao je poziv Svena Gorana Ericssona.

S obzirom na to da ste imali odlične rezultate kao samostalni trener, nije li prihvaćanje poziva da budete pomoćnik ipak korak unazad?

U međuvremenu sam se vratio u Hrvatsku, prvo na nekoliko utakmica u Šibenik, pa u Istru. I kada je stigao Erikssonov poziv, imao sam 39 godina. Smatrao sam da trebam biti pomoćnik takvom stručnjaku, jer on nije bilo tko, već čovjek koji je u karijeri osvojio 25 trofeja. Znači engleski izbornik, meksički izbornik, izbornik Obale Bjelokosti, prvenstvo s Lazijem, naslovi s Benficom, Göteborgom, kupovi, trener Manchester Cityja, Rome, Fiorentine. Jednostavno sam smatrao da će mi period s njim pomoći da još više napredujem kao trener. Dobio sam priliku iz prve ruke doživjeti na koji način on vodi treninge i komunicira s igračima nakon pobjede, nakon poraza, na koji način komunicira s upravom, s medijima, tako da su to neki detalji, a govorimo o najvećem trenerskom nivou. I mislim da mi je ta godina dana jako puno pomogla da se još više izgradim kao trener.

Jeste bili poslije u kontaktu s obzirom na njegovu bolest?

Bili smo u kontaktu do prije možda dvije, tri godine. Često smo se čuli. Pratio je i moje rezultate u Lokomotivi, pa i u Rijeci. Međutim jednog dana jednostavno smo prestali imati tu komunikaciju. I to mi je bilo malo čudno jer se uvijek javljao. Onda sam saznao od njegovog sina o čemu se radi. Dok još nije izašlo u javnost, saznao sam da je baš jako loše stanje. I postao sam svjestan zašto se više nije javljao. Posve razumljivo.

Dok ste igrali za Vicenzu protiv Lazija, na vašoj je klupi bio Edoardo Reja, a Eriksson je vodio Lazio. Jeste li tada mogli naslutiti da ćete jednog dana raditi zajedno?

Najiskrenije, ne sjećam se. Ali tada sam učio od Reje, vodio sam bilješke, zapisivao sam sve, uvijek sam uzimao od nekoga nešto. Nisam tada, kao što sam rekao, uopće razmišljao o trenerskom poslu, ali bilo mi je zanimljivo bilježiti te neke različitosti, poput jednog Danca koji je radio u Salzburgu.

Kad biste morali izdvojiti nekog trenera, onog koji vam je imponirao, čije biste rezultate možda htjeli ponoviti ili voditi se nečijom vizijom?

Rekao bih - Francesco Guidolin, moj prvi trener u Vicenzi. Od njega sam najviše naučio. To je bio moj transfer iz Šibenika i dolazim kod njega. Stvari koje je onda radio bile su stvarno fantastične. To je strašan trener. Imao je strašno bogat CV, radio je po Italiji, Španjolskoj, Engleskoj. Osvojio je i kup s Vicenzom. Imao je ponude velikih i jakih klubova, ali uvijek je ostao u tim svojim okvirima. Ali zbilja vrhunski trener.

A ovi tipa Pep Guardiola ili netko od ovih danas popularnih?

Nisam tip tih španjolskih trenera. Mene više privlači, recimo, taj intenzivni nogomet nego španjolska tika-taka. Puno više sam se zagrijao za talijanski nogomet i puno više to pratim i analiziram nego Španjolce.

Netko od hrvatskih trenera?

Ima stvarno jako puno kvalitetnih hrvatskih trenera koji rade na visokom nivou. Ne bih sad nikog htio izdvajati jer barem ih je desetak izvanrednih, a što najbolje potvrđuju rezultati.

U Hrvatskoj ste pažnju na sebe skrenuli radeći u Lokomotivi. Bili ste drugi u prvenstvu, rušili ste Dinamo, što je tada nekima izgledalo senzacionalno.

Rekao bih da je taj boravak u Lokomotivi bilo ključno razdoblje u mojem trenerskom razvoju. To je idealna sredina za razvoj trenera, ali i igrača. Tamo nema panike nakon poraza. Imate uz sebe Božidara Šikića, koji izvrsno razumije nogomet. Jednostavno, on daje potpunu podršku. U Lokomotivi sam imao lošu polusezonu. Čak sam mislio otići u tom trenutku, tako mi je moral sugerirao. Međutim Šikić nije htio ni čuti za to. I sljedeće sezone bili smo drugi u prvenstvu. To dovoljno govori o tome da Šikić stane iza trenera i ne radi dramu nakon niza poraza.

Razbili ste i mit o Lokomotivi kao Dinamovom satelitu.

Meni je to bilo naprosto smiješno. Otkako sam bio u Lokomotivi, više smo bodova uzeli Dinamu nego Hajduku. Na kraju krajeva, imao sam tri, četiri pobjede i nekoliko remija protiv Dinama. Igrači su se više 'napaljivali' na Dinamo nego na Hajduk, ali samo zato što je bio najbolji. I logično je, jer Dinamo je dominirao ligom, da igrači protiv najboljeg žele dati najviše. Bilo je spektakularnih pobjeda i u Maksimiru i u Kranjčevićevoj. Plod rada vidio se u toj sezoni, kada smo bili drugi, iza Dinama, ali koji je bio puno ispred svih. Iza nas su bili Hajduk, Rijeka, Osijek. U 36 kola. I to je zbilja bio velik rezultat.

Utjecali ste i na razvoj karijera nekih od današnjih reprezentativaca.

Ivanušec, Majer, doveli smo i Grbića… Bio je kod nas i Uzuni, albanski reprezentativac, pa Marko Tolić, Kastrati, Ivan Šunjić, danas reprezentativac BiH… Zbilja je bilo igrača koji su kasnije napravili milijunske transfere. Lokomotivu pamtim po super stvarima.

Lokomotiva ima isti problem kao i Rijeka, vaša sljedeća stepenica, jer svake godine prodaje svoje najbolje igrače.

Kako je sada bilo Čabraji, tako je bilo i meni. To je tako. Svakih šest mjeseci privikavaš se praktički na novu ekipu, stvaraš nove igrače. I to je jedini ispravni put. A isto tako je i u Rijeci.

Znači imate razumijevanja za Miškovićeve poteze? Vi ste nakon poraza u finalu Kupa (op.a. 3:1 od Hajduka u sezoni 2021./22.) već sljedećeg dana ostali praktički bez pola momčadi.

Možda smo zato i izgubili. Rijeka je po tom pitanju slična Lokomotivi, s time da je ipak jedan od najvećih hrvatskih klubova i teži puno većim ciljevima. Ima vojsku navijača, puno veća očekivanja. Ali mi smo znali da u tih zadnjih tri, četiri mjeseca sljedeće sezone nećemo imati sedam, osam igrača: Velkovskog, Smolčića, Pavičića, Drmića, Gnezde Čerina, Krešića… I sljedeći dan, nakon finala, ti igrači su praktički otišli. To je možda bio još jedan od najvažnijih razloga zbog kojih u finalu nismo bili na pravom nivou.

Rijeku ipak pamtite po dobrome?

Bio sam u Rijeci godinu i pol, a fantastičnih sam imao godinu i dva mjeseca. I stvarno sam imao izvrsnu suradnju s predsjednikom Miškovićem, ali i kompletnom sportskom službom kluba. Sve je po zlu pošlo nakon onog nesretnog poraza od Hrvatskog dragovoljca (op.a. u 27. kolu bilo je 2:1 za HD, za koji su igrali Galešić, Ivan Smolčić, Frigan, Karrica, igrači Rijeke koji su bili na posudbi u HD-u). Od tog dana meni i momčadi sve je krenulo naopako. I praktički su nas igrači Rijeke zakočili da se borimo za naslov. Baš me zabolio taj poraz i razmišljao sam napustiti klupu. Toliko me to uznemirilo, cijela energija se jako promijenila. Četiri dana prije toga pobijedili smo Osijek 3:2 u polufinalu Kupa, a onda pad u Kranjčevićevoj. Zato mi je u ta zadnja dva mjeseca u Rijeci ostala neka gorčina. Ali generalno, bio sam prezadovoljan, igrali smo lijep nogomet, zabili smo i najviše golova.

Kratko ste se odmorili, pa otišli u Ujedinjene Arapske Emirate.

Nakon Rijeke htio sam se odmaknuti od HNL-a. Smatrao sam da je nakon pet godina vrijeme da se ipak malo maknem. Bio sam blizu potpisa za dva jako dobra europska kluba. Bio sam i na razgovorima, ali nažalost, nije se ostvarilo. Imao sam baš dobre pregovore, međutim stvarno je teško našim trenerima dobiti priliku vani ako nisu neko veliko igračko ime. I onda se hvataš za ono što ti se nudi. I ja bih volio otići raditi u Austriju, Švicarsku ili Belgiju, pa onda možda dobiješ priliku i u ligama petice. Nažalost, nemamo ni puno sportskih direktora u inozemnim klubovima, osim Mancea u Turskoj i Boromise te Mikića u Sloveniji. Nije lako dobiti priliku vani i zbog toga sam, kad sam dobio ponudu Al Nasra, otišao u Emirate.

Mnoge bi i takav posao veselio.

Bio sam oduševljen apsolutno svime tamo, to je velik klub i, na kraju krajeva, i treneri koji su radili u njemu. Bivši izbornik Argentine, Kruno Jurčić, Prandelli. U ekipi sam imao, recimo, Adela Taarabta, koji je bio igrač Milana, Tottenhama, Benfice. Susrećete se i protiv top trenera na drugoj strani. Sada je bio i ovaj Paulo Sousa, pa Alfred Schreuder, bivši trener Ajaxa. Liga je izuzetno kompetitivna i nema puno strpljenja za poraze. Ali pamtim samo dobre stvari iz Al Nasra.

Ostali ste potom u toj zemlji.

Na račun tih rezultata iz Al Nasra dobio sam ponudu Al Bataeha, koji je manji klub u Emiratima, praktički mlad, tek su dvije ili tri godine u prvoj ligi. I po budžetu su u donjem dijelu tablice. Dakle to je druga razina kluba u odnosu na Al Nasr. Potpisao sam ugovor na samo šest mjeseci, međutim ponudili su mi novi dvogodišnji ugovor zato što smo imali stvarno super rezultate i, na kraju krajeva, prošlu sezonu završili smo s najboljim plasmanom u povijesti Al Bataeha. Bili smo sedmi. I što se onda dogodi? Klasična situacija - bili smo sedmi i sad ljudi misle da sljedeće sezone trebamo biti bolji. A liga Emirata je takva da, ako se izrazimo malo figurativno, kao da imamo sedam puta Dinamo u ligi, a sedam puta npr. Goricu ili Šibenik, da se nitko ne uvrijedi. I sad mi moramo, kao npr. Šibenik, biti u top šest. Tako da to nisu neke realne osnove. U sezonu smo krenuli jako dobro. Protiv Al Aina igrali smo odlično, ali malo nedostatak sreće, pa nešto krivih odluka i kola krenu nizbrdo. Čak su i imali strpljenja, ali prvi put mi se dogodilo da nisam uspio okrenuti stvari na pozitivu. Ali dobro, bila je to dobra škola, dvije i pol godine bio sam u Emiratima i pamtim samo pozitivne stvari.

Sad ste tu gdje jeste, trenutačno bez angažmana. No kad god se dogodi kriza u nekom od naših najvećih klubova, uvijek ste među favoritima za preuzimanje njihovih klupa. I to je zapravo najbolji pokazatelj koliko vas navijači cijene.

Generalno mi je plan da do ljeta ostanem kod kuće. A poslije sam opet otvoren za bilo kakav dobar projekt, bilo to u Hrvatskoj, bilo to u Europi. Ili čak u Aziji. Sigurno bih volio napraviti karijeru u Europi jer opet, na kraju krajeva, imam 48 godina i mislim da su najbolje trenerske godine tek ispred mene.

Rijeku ste već prošli, dakle ostaju Dinamo ili Hajduk?

Stvarno smatram da u Hrvatskoj postoje četiri velika kluba, a to su Osijek, Rijeka, Dinamo i Hajduk. Tako da bih sigurno, ako nam se poklope planovi, razmotrio ponudu. I vjerujem da bi svakome bila čast voditi najbolje hrvatske klubove.

Biste li pristali na kakvo izborničko mjesto?

Čak sam i o tome razmišljao, trebam li krenuti u tom smjeru. Zbog toga što ti to ostavlja više vremena da budeš kod kuće. Međutim otvoreno je sve. Ali i dalje mislim da su najbolje trenerske godine preda mnom. Osim toga, mislim da nisam rekao zadnju riječ u HNL-u.

Spominjali smo one vaše suigrače iz U-21 reprezentacije. Dio njih bavi se također trenerskim poslom. Tko je napravio najveći iskorak?

A što više reći, Tudor je u Juventusu. Doći do takvog kluba - može mu se samo kapa skinuti. Tu nema dileme. Jurić je isto došao do najvećih razina. Nakon toga - Leko, bez obzira na to što je imao ovaj neuspjeh u Hajduku. Ima izrazito dobru trenersku karijeru - bio je prvak u Belgiji i osvojio je prvenstvo s Club Bruggeom, sad je u Standardu, bio i u Antwerpenu. Bišćana jako cijenim kao trenera, bez razloga su ga maknuli s klupe Dinama. Iz moje generacije sviđa mi se i Jakirović, koji je također napravio odličan iskorak.

Kakvim vidite ovosezonski SuperSport HNL?

Dinamo je sigurno najveće razočaranje sezone. Prošle godine našao je izlaz iz ove situacije, međutim ove godine, eto, stvarno ne vidim načina na koji mogu nešto napraviti. Mislim da su se praktički oprostili od titule. OK, sada se vratio Zvonimir Boban, vjerojatno će ih to sve mobilizirati. Odgovornost je na Upravi, koja je smijenila tri trenera, imala sportskog direktora, pa ga maknula. Ali isto tako vjerujem da ima ljudi koji mogu donijeti dobre odluke, ključne prije nove sezone.

Koliko je Mišković pogriješio, iako ste rekli da klubovi samo tako mogu funkcionirati, prodajom Pašalića, Smolčića i Galešića u zimskom prijelaznom roku?

Čak bih rekao da Mišković uopće nije pogriješio. Jer Rijeka je i bez njih u borbi za naslov. Zaradio je i osigurao klupski budžet. Tako da je s te strane, ako moram reći tko je dobitnik ove sezone, onda je to Rijeka. Prodali su, zaradili i u borbi su za dvostruku krunu.

A Hajduk? Ne igra impresivno, ali ima vrhunskog Livaju i odličnog Rakitića.

U zadnjih 20-ak godina nikad nisu imali ovakvu priliku za osvajanje naslova. Imaju vojsku navijača iza sebe, euforiju i, uz Rijeku, apsolutno podjednake izglede za naslov. Siguran sam da će Jadranski derbi na Poljudu puno toga odlučiti.

Može li se vaš Šibenik spasiti?

S obzirom na prikazano u zadnjim kolima, kako su odigrali na Rujevici, protiv Osijeka, pa i Istre, mislim da može. To mi je najveća želja - da se Šibenik spasi.