Žarko Paspalj možda nije bio najveće ime te generacije — Dražen Petrović, Toni Kukoč, Dino Rađa i Vlade Divac sigurno su imali veće karijere — no njegova priča toliko je živopisna i zanimljiva da zaslužuje filmsko platno.

Paspalj je bio jedan od prva četiri pionira europske košarke koji su probili 'zvučni zid' prema SAD-u i otvorili vrata ostalima. Petrović, Paspalj, Aleksander Volkov i Šarunas Marčiulionis bili su prvi. Pioniri. Da nije bilo njih, pitanje je bi li danas američki klinci obožavali Nikolu Jokića, Luku Dončića ili Giannisa Antetokounmpa.

Priča o Paspalju nije samo priča o jednom od najvećih košarkaša koje je iznjedrila jugoslavenska škola. To je priča o usponima i padovima, o nesalomljivom duhu, o borbi s vlastitim demonima i o nezaboravnim trenucima na parketu koji su oblikovali zlatno doba europske i svjetske košarke.

S košarkaškom ikonom razgovarali smo u Ulcinju, tijekom trećeg Mundijala prijateljstva. Razgovarali smo svemu. O njegovu odnosu prema košarci koja mu je bila više od igre, o godinama u kojima je Jugoslavija vladala europskim i svjetskim parketima, o nezaboravnim trenucima i kontroverzama s Eurobasketa 1995., kada su rat i političke (ne)prilike uništili odnose 'nekad braće'.

Paspalj je imao velikih problema sa srcem, godinama su se javljali ti problemi, no saznali smo da je sve u redu, da 'motori i dalje rade'.

Puno nam je pričao i o svom američkom snu, o periodu u San Antonio Spursima i emotivnom odnosu s Greggom Popovichem, čovjekom koji ga je iznimno cijenio, iako NBA avantura nije prošla onako kako su mnogi očekivali.

U ovom velikom intervjuu najveći boem druge zlatne generacije jugoslavenske košarke vodi nas kroz labirint svoje izvanredne karijere. U svom stilu. Direktno, oštro, bez uljepšavanja, iskreno i emotivno.

Žarko, kako zdravlje?

Hvala Bogu, dobro je. Čim sam ovdje, to znači da sve ide u dobrom smjeru. To ti je kao ono kada se pokvari auto, pa hajde da ga popravimo. Kada se bilo što pokvareno može popraviti, onda znači da je OK.

Dino Rađa mi je rekao da ste fenomen. Nikad bez cigarete, a kaže da ste bili daleko najspremniji od svih u reprezentaciji Jugoslavije. Kako je to moguće?

Priroda. Ne postoji drugo objašnjenje. Nikad u karijeri nisam radio ništa posebno, ništa specijalno da bih bio spremniji od nekog drugog. Uvijek sam bio strastveni pušač, to ne poričem, tako da su u pitanju samo priroda i genetika. A da smo trenirali, o da, itekako. I to baš onako muški. Tada smo bili klinci, bilo nam je sve to normalno, mislili smo da drugačije i ne može biti, ali tek sada, kada su prošle godine, vidiš da nije baš to tako. Bio je to krvav rad koji je polučio fantastične rezultate. E sada, je li moglo biti sve isto s manje treninga ili s više stručnih treninga, pretpostavljam da je moglo. To najbolje dokazuje NBA, no to je sasvim drugačiji nivo.

Što vam je dala košarka?

Dala mi je sve. Kada kažem sve, onda to zaista tako mislim. Oblikovala me. Svatko je od nas imao zaseban karakter, a kroz košarku smo naučili da fantastično možemo surađivati iako smo karakterom drugačiji ljudi. Košarka te formira da se ponašaš pošteno, da budeš sportaš u pravom smislu te riječi i da njeguješ vrijednosti koje su ispravne. Imao sam sreću biti važan dio generacije koja je bila najuspješnija ikad. Naravno, i prije nas bilo je nekoliko generacija koje su napravile ogromne stvari, koje su osvojile sve, ali prilično sam siguran da je ova moja generacija ostala zajedno, da se Jugoslavija nije raspala, osvojili bismo još puno toga zato što smo bili sposobni za to.

Koncem osamdesetih reprezentacija Jugoslavije nije imala konkurenciju, a na klupskom planu Jugoplastika je tri godine zaredom harala Europom. Taj je period u košarkaškom smislu bio neponovljiv, no dojma sam da je vrhunac te generacije bio Eurobasket u Zagrebu 1989. Za mene je taj turnir, odnosno način na koji ste se prošetali do zlata, nešto najljepše što se ikad dogodilo europskoj košarci.

Je li to konkretno prvenstvo bili najljepše, teško mi je reći, ali čitava ta dominacija počela je dolaskom Kreše Ćosića na klupu reprezentacije, on je selektirao tu ekipu. Govorim o 1986. i 1987. Kada smo osvojili olimpijsko srebro u Seulu 1988., mislili smo: 'OK, klinci smo još, ovo nam je tek prvo pravo druženje. Bit će toga još puno.' Pokazalo se da to neće biti tako, ali kada zaredom na tri velika natjecanja, dva europska prvenstva 1989. i 1991. i jednom svjetskom 1990., osvojiš tri zlata i pregaziš sve s 20 ili 30 razlike, onda shvatiš da se krvav rad višestruko isplatio. Čak i tada nitko od nas nije shvaćao da smo napravili nešto wow, jer nama je sve išlo lagano, prirodno, a svi smo bili toliko skromni da nam nije palo na pamet misliti da je bilo tko od nas nešto posebno kada znaš da uza sebe imaš šest, sedam ili osam momaka koji su jednako dobri.

Divac je kao junior osvojio svjetsku (1986.) i europsku broncu godinu kasnije. Te 1987. u Ateni su u Krešinoj reprezentaciji bili klinci Kukoč, Divac i Đorđević, a koji su nakon osvajanja medalje otišli čitavo ljeto krvavo trenirati da bi sa Svetislavom Pešićem u Bormiju došli do juniorskog svjetskog zlata. Danas je nezamislivo da klinci koji zaigraju za A selekciju, a pogotovo ako su već tada velike zvijezde, pristanu igrati za mlađe selekcije. Divac mi je to objasnio rekavši da on nije na te pripreme za Bormio došao zato što je morao, već zato što je želio provesti ljeto igrajući košarku sa svojim prijateljima.

Slažem se s Vladom. Bio sam nešto stariji od njih četvorice i nisam mogao ići u Bormio, ali da sam mogao, vjerujte mi, nitko ne bi bio sretniji od mene da sam bio s njima. Da, to su bili moji prijatelji. Imali smo košarku, ona nam je bila sve i svi smo se voljeli. Košarka je tada bila kod nas puno više od sporta i bili smo privilegirani što smo mogli biti tamo, što smo bili najbolji od najboljih. Uživali smo zajedno, šalili smo se, družili, imali smo priliku upoznavati neke stvari za koje preko godine nismo imali prilike ni vremena. I znaš što, sve nam je lako išlo.

Istina, treninzi su bili naporni, brutalni, ali smatrali smo da tako to mora biti i sve nam je bilo lagano. U vrhunskom sportu ključni su odnosi unutar ekipe i atmosfera. Možda je na svijetu bilo još ekipa koje su imale sličan talent kao mi, ali teško da je itko imao takvu razinu međusobnog uvažavanja i razumijevanja. Nama je sve to išlo tako lako. Znali smo da ćemo na pripremama trenirati kao konji, ali smo znali i kakve rezultate postižemo, tako da smo svi jedva čekali ljeto. Zajebi treninge, muku i sve napore, jedva smo čekali da se vidimo, da provedemo vrijeme zajedno, da igramo košarku i da uživamo.

Kada danas vidimo kakva nam je košarka, pogotovo kod nas u Hrvatskoj, logično je da sve nas koji smo odrastali u dobu u kojem su se za titulu prvaka ravnopravno borili Jugoplastika, Partizan, Zadar, Cibona, Zvezda... uhvati nostalgija. Naravno, ona sportska. Kakva je to liga bila, najbolje govori činjenica da Partizan s vama, Divcem, Đorđevićem, Nakićem i ostalim asovima nije mogao do titule jer je ekipa u žutim dresovima bila još jedna razina više. Je li zaista ta liga, kako mnogi kažu, bila najjača na svijetu poslije NBA?

Bez ikakve dvojbe. Daleko dvije najbolje ekipe u Europi bile su Jugoplastika i Partizan. Nijanse su odlučivale tko će biti prvak. Detalji su odlučivali da Partizan bude prvi ili da Jugoplastika četiri puta zaredom osvoji naslov. Igrački, tu smo bili negdje, ali pokazalo se da su oni ipak bili za tu nijansu bolji. Kasnije, raspadom Jugoslavije, sve se promijenilo. Sustav Eurolige se promijenio pa su tako u ždrijebu bili i Jugoplastika, kao prvak, i Partizan kao viceprvak. I onda taj Partizan, bez nekoliko jako važnih igrača koji su otišli, u Istanbulu 1992. osvoji naslov prvaka Europe. Možda je tada bilo manje jakih ekipa nego danas, ali je nivo kvalitete ovih u vrhu bio daleko jači nego danas, a ponavljam, Jugoplastika i Partizan tada su bili perjanice europske košarke.

Mnogi će reći da je svjetsko zlato iz Ljubljane 1970. označilo početak košarkaške revolucije u bivšoj državi, kada je taj sport postao puno više od same igre. Iako su divovi iz sedamdesetih – Slavnić, Dalipagić, Ćosić, Delibašić, Kićanović – osvojili sve, čini mi se, a možda sam i subjektivan, da je košarka na ovim prostorima postala pokret s Draženom, a taj je pokret izrastao u religiju s Kukočem, Rađom, Divcem, vama. Slažete li se?

Vjerojatno si u pravu, samo ja u to vrijeme nisam mogao to osjetiti, doživjeti tako kako si ti to doživio. Mi smo samo igrali i nije nam se činilo da je ono što radimo sad nešto ludo. U redu, znali smo da nas ljudi prepoznaju, da je to što radiš na neki način primjetljivo, da te ljudi cijene i poštuju i da sudjelujemo u nečem što je kao važno. Čak i mimo osvajanja medalja. Ljudi su nas voljeli jer smo bili skromni, jer nikome nije padalo na pamet da iskače iz okvira pristojnosti i dobrog odgoja. Možda će to danas zvučati čudno, ali tada je to bilo jako bitno. Tako je bilo onda, sada očito vrijede neka druga pravila. Zato mi je jako krivo što taj talent koji smo posjedovali nije dosegnuo maksimum. Nažalost.

Često se postavlja to hipotetsko pitanje što bi bilo kad bi bilo. Mislite li zaista da biste, da ste ostali na okupu, mogli nauditi Jordanovom Dream Teamu u Barceloni?

Možda ne te 1992., ali ljudi moraju znati da smo mi na osnovi svjetskog zlata 1990. dobili domaćinstvo SP-a 1994. U Beogradu je samo zbog tog turnira sagrađena Arena. To prvenstvo 1994. trebala je biti najava za Igre u Atlanti 1996. i ta priča zvuči mi puno objektivnija nego ona da bismo mogli napraviti nešto 1992. U Atlanti sam imao 30 godina, Kukoč, Rađa i Divac 28, 29... Bili smo u punoj snazi, svatko od nas već je imao puno iskustva, a o talentu i znanju da ne pričam. Tada smo trebali pružiti svoj maksimum i upravo zbog toga neizmjerno mi je krivo što nismo dobili priliku da vidimo što bi se dogodilo.

Pričali ste o ljubavi i posvećenosti košarci. Svi ćemo se složiti da je u tom segmentu Dražen Petrović bio svjetski fenomen. Gdje ste bili kad ste čuli za tu tragediju?

U Grčkoj, u Pireju. Upravo sam išao na trening. Kada sam čuo prve vijesti, nisam ih najbolje ni razumio, nisam shvaćao što čujem ili vjerojatno nisam želio da je to istina. Ali kada sam došao u klupski salon, sve mi je bilo jasno. Nisam mogao vjerovati da se to događa. Kasnije sam saznao detalje. Dražen je u tom trenutku bio dio reprezentacije, imao je obaveze u reprezentaciji i kao dio tima morao je do kraja ostati s ekipom. Neshvatljivo mi je da je otišao sam. Znam samo da ga Duda nikad ne bi pustio samog. Tu nema nikakve dileme. Sve ostalo je utjecaj sudbine i to je teško objasniti. Nažalost, puno prerano nas je napustio. Ne znam što bih više mogao reći. Puno prerano i baš glupo.

Eurobasket u Ateni 1995. bio je prilično šizofren. Kako je izgledao boravak u istom hotelu na velikom natjecanju s dojučerašnjim suigračima koji su stajali na drugoj strani? Je li točno da se niste mogli javno družiti, već da ste se skrivali po sobama? Pretpostavljam da je osjećaj bio jako ružan?

Ne znam što bih rekao. Nije da smo imali neki kontakt s hrvatskim igračima tijekom čitavog tog perioda. Imali smo neki svoj ritam, hrvatski igrači svoj. Nažalost, ali tako je bilo. Kukoča sam prije tog prvenstva posljednji put vidio u Trevisu, dok je igrao za Benetton, a ja za Olympiakos. Znaš, vidiš da nešto nije u redu, ali nisi baš siguran da možeš sve razumjeti. Jasno ti je da se nešto veliko događa oko tebe, a ti ne možeš utjecati na bilo što. Godinama kasnije, tijekom razgovora s prijateljima i suigračima iz Hrvatske, shvatio sam da su oni imali puno više problema nego mi.

Mi smo bili vani, daleko od očiju i od interesa, pomalo zaboravljeni. Nitko nas nije dirao niti nas je bilo tko pokušavao na bilo koji način politički smuvati. Radili smo u tišini i nikoga iz vrha države skoro pa i nije bilo briga što to radimo. Ta 1995. bila je naš povratak na scenu s reprezentacijom koja se zvala tako kako se zvala. Tek kasnije smo saznali da su Hrvati trpjeli značajne političke pritiske od svojih vlasti, a to je nešto najgore što se može dogoditi. Upravo se takva psihoza događa kad kreneš miješati sport s nečim što sa sportom ne bi trebalo imati baš nikakve veze. Ne kažem ja da i kod nas nije bilo pokušaja nekih upliva sa strane, ali to je bio nivo čistog pokazivanja. Krajnje banalno i ništa opasno. Ovo kod Hrvata bilo je itekako opasno.

I danas traju kontroverze oko silaska s postolja hrvatskih igrača prije nego što će zasvirati 'Hej Slaveni'. Kako ste se osjećali kada ste vidjeli što se dogodilo?

To je jedna od većih gluposti napravljenih u sportu, sigurno najveća tijekom čitave moje karijere. To se jednostavno ne radi. Mogu razumjeti da je s njihove strane postojao neki revolt, to mi je jasno, ali to može biti jedino revolt prema situaciji koja se događala, a ne prema nama. Zajedno smo danima bili u istom hotelu, osjećaš da nešto nije u redu, vidiš da postoji strašna težina u međusobnim odnosima, a znaš da ni za što nisi kriv.

Jasno mi je da su Hrvati dobili svoju državu i normalno je da su podržavali svoje, ali to što su napravili... kakve to veze ima s onom čistoćom sporta koju smo svi njegovali sve dok se nije uplela politika? Jako je teško bilo nositi se s upitnikom nad glavom kako se ponašati kada sretneš prijatelje s kojima si proveo čitav život... Sve ja to razumijem, jasno mi je da su bila loša vremena, ali i dalje ne mogu shvatiti zašto su to napravili.

Kako je bilo tih godinu dana u San Antoniju kod velikog Gregga Popovicha?

S košarkaške strane, veliki miks razočaranja, uzaludnog iščekivanja šanse i tužna spoznaja da s druge strane ne postoji ni minimum razumijevanja da u svijetu postoji bilo kakav drugačiji sustav rada u košarci osim američkog. Nisu mogli shvatiti da je postojala drugačija škola koja je s puno zanimljivijim detaljima mogla ostvariti identičan, čak i bolji učinak. Vidiš da možeš, ali šansu dobiti nećeš.

To mi je jako teško padalo, baš me uništavalo. S ljudske strane, tu je bio Gregg, koji je jako dobro shvaćao da itekako mogu biti važan dio momčadi.

Što je nekako i logično ako znamo da je sa Spursima osvojio sve i postao dio košarkaške povijesti u dobroj mjeri zahvaljujući povjerenju koje je davao europskim, odnosno neameričkim igračima.

Naravno. Gregg je patio skupa sa mnom, ali njegov utjecaj u to vrijeme kao pomoćnog trenera nije bio toliko značajan da mi je mogao puno pomoći. I on se borio da opstane.

Glavni trener Larry Brown imao je drugačiju viziju. Pustio bi me da treniram, da napredujem, da iz mjeseca u mjesec taktički i fizički rastem, a onda, kada bih sve to trebao pokazati na parketu, samo bi me prekrižio. Ponavljam, sa sportske strane taj period bio je veliko razočaranje, ali nije mi žao što sam bio tamo jer sam u Greggu stekao prijatelja za čitav život. Vratio sam se u Partizan i, pokazat će se, dobro sam odlučio.

Kada ste došli u San Antonio, živjeli s Greggom i njegovom suprugom Erin. Kako je to izgledalo?

S Greggom sam imao milijun anegdota. I dok sam bio tamo, ali i kasnije. Gledaj, u Ameriku sam stigao kao apsolutni stranac. Nisam imao veze s njihovom tradicijom, običajima, svakodnevicom. Bilo mi je sve nejasno, drugačije. Kod Gregga i Erin bio sam nešto više od mjesec dana, dok mi nije stigla obitelj i dok nismo pronašli kuću. Bilo mi je fascinantno iz prve ruke promatrati kako funkcionira američka obitelj. Gregg, Erin, dvoje male djece i ja s njima.

U to vrijeme borio se za poziciju u klubu i nije mu bilo lako. Tek puno kasnije, nakon puno godina, kada sam slagao kockicu po kockicu, detalj po detalj, shvatio sam suštinu i mogao sam napokon razumjeti što je u sportu napravio Gregg Popovich. Na početku se i on borio za pravu priliku, patio je, nije mu bilo lako, ali nikad u kuću nije nosio probleme s posla. Ne mogu vam opisati koliko sam bio fasciniran radošću i ljubavlju koja je ispunjavala njihov dom. Mi Jugoslaveni smo tvrdi, svi mi koji dolazimo s Balkana smo zajebani, teški. Teško nas bilo što može slomiti. Takav je bio i Gregg.

Možda su nove generacije drugačije, ali mi smo tada teško pokazivali emocije. Posebice ne slabosti. Nije bilo puno prostora za osjećaje. Međutim od prvog dana sam u toj kući dobivao samo ljubav, radost i podršku. Naravno da mi je to prijalo i zato je s ljudske strane ta epizoda bila fascinantna. Maknemo li na stranu košarku, tih godinu dana s Greggom sam uživao. Također, volim Teksas. Volio sam ga onda, volim ga i danas. To je prava država. U Americi nema puno takvih, ali Teksas je jedna od njih. Nema kod njih lutanja, ista pravila vrijede za sve, tvrda linija, bogata država. Nema puno promjena, osim na bolje. To su velike stvari.

Znam da kada ste došli u San Antonio niste znali engleski. Na koji ste se način sporazumijevali s Popovichem?

Na početku nikako. Tu me malo Gregg uvalio jer mi je obećao da ću imati prevoditelja. Taj se nikad nije pojavio. A što ja znam, sporazumijevali smo se rukama i nogama. Gregg je stalno tvrdio da me razumije ili se samo pravio da me razumije. Na treningu je bilo puno lakše. Ne moraš znati jezik ako znaš košarku. Osnovni košarkaški termini su isti u cijelom svijetu. Tu nisam nikad imao problem da zbog jezika ne napravim neki zadatak koji se od mene očekivao. Izvan terena trebala su mi neka tri, četiri mjeseca da pohvatam jezik toliko da na ulici mogu normalno komunicirati, a ne da samo kimam glavom i pravim se da mi je sve jasno.

Poznato je da ste zagriženi glazbeni fan. Načuo sam da postoji jedna priča o kazetofonu koji ste kupili na turneji po Americi koncem osamdesetih?

Haha. Kako znaš za ovo? Uglavnom, bila je pauza u prvenstvu od dva mjeseca, a da bismo ostali u natjecateljskom ritmu, plan KSJ-a bio je da mlada reprezentacija Jugoslavije svake godine ide na turneju po Americi i igra protiv tamošnjih koledža. Koliko se sjećam, to je bila prva godina da smo ostvarili pozitivan omjer protiv njih. Sve do tada bilo je samo šamaranje. Kada smo došli u New York, čim smo došli u grad, uletio sam u neki dućan s tehnikom i kupio mali kazetofon i nekoliko stotina kazeta. Plan mi je bilo snimiti što više muzike koju kod kuće ne mogu nabaviti.

Znao sam da će mi na povratku, na carini, uzeti kazetofon i što ću - pune dvije noći nisam spavao nego sam samo snimao svu muziku koja se puštala na tamošnjim radiostanicama. Ne bi to bio problem da je glazba išla normalno, ali nakon svake pjesme puštali bi reklame i džinglove i sve sam vrijeme, onako polubudan, nabadao ono dugme za snimanje. Palio ga i gasio. Da mi se ne snime reklame. Sada to smiješno zvuči, ali meni je to bilo super. Bili smo djeca. S jedne strane imaš nevjerojatne talente i divne momke, a s druge smo bili neiživljena djeca. Koliko smo imali, 21, 22 godine? Ovi danas s 28 nisu sposobni iščačkati nos kako treba. Ali nema veze.

Tijekom susreta protiv SSSR-a na kvalifikacijskom turniru u Rotterdamu za Igre u Seulu 1988. legendarni Aleksander Belostenjin nokautirao vas je i slomio vam nos. Što se dogodilo?

Još me boli kad se toga sjetim. Znaš li da taj nokaut možeš pronaći na YouTubeu? Netko ga je nedavno okačio i kada sam pogledao, moram reći da sam se baš iznenadio. Godinama sam bio uvjeren da sam u toj priči nevinašce, da mi je slomio nos bez ikakvog razloga. Sjećam se samo da me razvalio, da mi se sve zacrnilo i da sam sjedio na klupi s ručnikom zaustavljajući krv koja je liptala. Sve ovo između izbrisao sam iz sjećanja.

Ostao sam šokiran kada sam, pogledavši video, shvatio da sam ja bio taj koji je inicirao sukob i da sam ja svojom nepotrebnom grubošću izazvao Belostenjina da me udari. Kasnije je priča dobila nastavak. Obojicu su nas izbacili i ja sam ove moje uvjerio da me udario bez razloga. Oni su poludjeli. Utakmica se nastavila, a mi s klupe nešto mašemo njima, prijetimo, bacamo ručnike... Skoro da smo im se unijeli u lice. A na kraju je ispalo da sam za sve bio kriv ja. Zanimljiva priča, ali za mene krajnje bolna. Najprije smo glupo izgubili dobivenu utakmicu, a usput sam završio slomljenog nosa.

Finale EP-a 1995. između Jugoslavije i Litve bilo je jedno od najljepših, najuzbudljivijih, ali i najkontroverznijih. Svašta smo mogli vidjeti u tih 40 minuta. Nestvarnog Sašu Đorđevića, zakucavanje Danilovića preko Sabonisa, fantastičnu košarku, ali i sporno suđenje američkog suca Georgea Tolivera, zbog kojeg su se Litvanci pred sam kraj utakmice povukli s terena. Na kraju je uplakane Sabonisa i Marčiulionisa Sale Đorđević morao moliti da se vrate na parket. Kako danas gledate na taj potez Litvanaca?

U redu, ovo što su napravili Hrvati je velika glupost, ali i potez Litvanaca nije bio daleko. Neshvatljivo mi je to da im je nešto tako u tom trenutku uopće palo na pamet. Borili su se cijelu utakmicu, egal je bio do zadnjih sekundi i oni, ne znam sada ni koliko je ostalo do kraja, 30, 40 sekundi, odjednom se sjete da ih sudac krade i odluče da neće više igrati. Možda bih još i shvatio da su gubili 20 razlike, ali sve je bilo u koš, dva. Pa to je jedina stvar koja ti tada ne smije biti u glavi. Imaš otvorenu utakmicu, boriš se za zlato i ti, eto tako, odlučiš da ti se više ne igra.

Meni je taj njihov čin najbolji dokaz da, za razliku od nas, nisu bili fokusirani da dobiju utakmicu. Utakmica je bila teška, neizvjesna do samog kraja i lako se moglo sve prelomiti na drugu stranu. I danas sam siguran da Sale Đorđević nije zabio silne trice, oprali bi nas samo tako. Čini mi se da pobjednika tog turnira nije odlučila samo kvaliteta. Ona je, u našem slučaju, samo rasla iz utakmice u utakmicu. Jer, ne znam znate li, na početku nije ni kod nas bilo sve sjajno.

Koliko se sjećam, u odlučujućoj utakmici za plasman na to Europsko prvenstvo nakon drame pobijedili ste Bugare vašim poenima sa slobodnih bacanja u zadnjim sekundama.

Istina živa. Kako nas zbog sankcija nije bilo četiri godine, da bi se stekli uvjeti da izborimo plasman u Atenu, morali smo proći te kvalifikacije, a njih smo odigrali tako da smo se pred sam početak skupili praktično s plaže. Kupali smo se, a onda nam je dva dana prije prve utakmice netko rekao da igramo. I ništa, došli smo igrati. Sva ona forma koja nas je krasila više nije postojala. Pune četiri godine nismo nigdje igrali, nismo zajednički trenirali, nismo prolazili pripreme, izgledali smo kao da smo pali s kruške. I onda smo takvi u tri tjedna morali sve to proći. I kvalifikacije i Eurobasket. Obično, u idealnim uvjetima, forma se tempira. Da budeš na maksimumu na završnom turniru.

Nismo imali vremena za to. Bili smo prinuđeni dizati formu iz utakmice u utakmicu. Na neki turbo pogon. Nismo imali luksuz da nam se dogodi jedan loš dan. Finale s Litvom bilo je jedno od najboljih ikad. Obično se tako važne utakmice igraju na malo poena, a ovaj susret bio je nešto sasvim drugačije. Sale Đorđević je odigrao utakmicu života - devet trica, 41 poen. Nešto nevjerojatno. Takve se partije rijetko viđaju u utakmicama za zlato. Litva je bila fantastičan rival, vrhunska ekipa sa strašnim igračima. Imali su samo jednu manu, a ona ih je i koštala zlata. Nisu imali fokus ni pravu želju da dobiju tu utakmicu.

Dok su Grci s tribina zviždali reprezentaciji Jugoslavije, vaši suigrači su na postolju počeli pjevati 'sad si uz’o trofej Paspalje, Paspaljeeee, Paspaljeeee-eeee'. Pretpostavljam da se to odnosilo na finale Eurolige godinu ranije, kad ste u dresu Olympiakosa protiv Juventuta promašili dva bacanja za prvi naslov prvaka Europe za momčad iz Pireja?

Sada mi je ta priča simpatična, ali tada je satisfakcija bila ogromna. Znaš, život je čudo. Odnese te u neke pravce koje ni u snu ne možeš predvidjeti. Čiste sam savjesti, jednako sam dobro igrao i ponašao se i u Olympiakosu i i Panathinaikosu, ali moram biti iskren i reći da je prelazak bio jako bolan. Nije se dogodio mojom voljom, nego odlukom nekih drugih ljudi, koji su cijelu situaciju predstavili javnosti na način koji je njima odgovarao, a da nije imao veze s istinom. Zato je taj trofej na Eurobasketu 1995. bila golema satisfakcija zbog godine dana pristojnog maltretiranja.

Kako mislite maltretiranja?

Kada najbolji igrač i lider ode kod najvećeg rivala, za navijače je to jako bolno. Pogotovo za Grke. Takvih prijelaza nije bilo puno, ne znam je li ih uopće bilo.

Rađa je otišao u Olympiakos, a bio je najveća zvijezda Panathinaikosa.

Ok, u redu, ali to je bilo nekoliko godina kasnije. Kada sam ja to napravio, to je bio presedan. Moj prelazak bio je specifičan jer je Olympiakos sa mnom krenuo stvarati momčad za prvaka Europe. Sve je išlo prema gore, a onda se u Tel Avivu dogodila ta ravna linija. Tamo smo izgubili to finale od Juventuta Željka Obradovića, a koji je bio objektivno puno slabiji tim od nas. Nakon toga pokazali smo ekstra snagu i karakter i osvojili grčko prvenstvo i kup. I tada, što je meni i dalje nevjerojatno, ljudi iz kluba odluče da me se riješe.

Mislite li da je sve to bilo zbog ta dva slobodna bacanja?

Nema što drugo biti. To je bilo tako nezrelo razmišljanje, bez vizije, bez ičega. Umjesto da su razmišljali u smjeru da Paspalja naprave Grkom, što bi značajno podiglo kvalitetu ekipe. U Grčkoj sam bio tri godine i imao sam pravo na državljanstvo, a s obzirom na to da su u svakoj momčadi mogla igrati dva stranca, mogli su dovesti još jednog top igrača i graditi momčad oko mene. Što oni naprave? Zbog ta dva bacanja odluče me potjerati iz ekipe. Danas sam ravnodušan, ali tada je čitava ta situacija bila jako bolna i bio sam jako razočaran izostankom vizije ljudi koji su vodili klub.

U finalu Igara u Atlanti 1996. fantastično ste se držali 30 minuta protiv Dream Teama, a vi ste odigrali nevjerojatno prvo poluvrijeme ubacivši 19 ili 20 poena. Nakon tog ljeta trebali ste se vratiti u NBA i igrati za Hawkse. Zašto niste?

Čak sam i potpisao ugovor, no tada su mi se dogodile neke stvari u privatnom životu i nisam bio spreman baviti se košarkom na toj razini. Lenny Wilkens je tada bio trener. Krasan čovjek, pun razumijevanja i osoba neviđene razine pristojnosti. Pravi gospodin. Kada sam mu rekao da nisam spreman, bio je toliko uviđavan i ponudio mi je da će me čekati koliko god treba. Ipak, presjekao sam to i odlučio da se neću vratiti u Ameriku. Sada mi je krivo što nisam probao jer bih kod Lennyja sigurno dobio priliku, ali jednostavno tada nisam imao glavu da se bavim ozbiljnom košarkom.

Možete li navesti najbolju petorku ikad s ovih prostora?

Postavio si mi nekoliko jako nezgodnih pitanja, ali ovo je daleko najteže. Ma kakvih pet, mogu ih sada iz glave navesti 20 i opet bih nekog zaboravio. Doveo si me u jako nezavidnu situaciju, ali ako već moram, onda bih se odlučio za tu moju generaciju, za momke koji su bili stvoreni da naprave čudo. I napravili su ga. Najbolji pokazatelj je odnos ljudi danas prema nama i njihova sjećanja na to vrijeme. Zato će to biti Dražen, Kukoč, Rađa, Divac i, umjesto moje malenkosti, neka bude Jure Zdovc. Bilo je je tu puno fantastičnih igrača, ali kažem, mislim da je ovo najiskreniji i najpošteniji odgovor. I odgovor koji valjda neće naljutiti nikoga, haha. Pogotovo što je kod nas bila specifična situacija. Dogodio se rat, raspala se država, četiri godine nas nije bilo nigdje, a onda smo se vratili i nastavili tamo gdje smo stali. Zato je po meni to još vrjednije.

Kako objašnjavate krah hrvatske košarke? Možete li ga uopće objasniti?

Izgleda jako loše i, što je najgore, traje jako dugo. Nešto će se morati napraviti. Hrvatski klubovi očito nisu dorasli razini srpskih, a svi oni zajedno predstavljaju ABA ligu. Znam da postoji velika želja i volja čelnih ljudi ABA lige da se stvari promijene i da budu kao prije 15 godina. Tada je liga bila odlična, a hrvatski klubovi su pokazivali da se ravnopravno mogu nositi sa srpskim unatoč lošijem financijskom statusu. Rekao bih da je glavni problem hrvatske košarke nemotivacija, odnosno izostanak motivacije i volje za košarkom, a sve zbog loših rezultata reprezentacije.

Ovo što vidim kada dođem u Zagreb i popričam s ljudima je porazno. Košarka nikoga ne zanima. Samo nogomet i eventualno se prate Jokić i Dončić. Sve ostalo - ništa, i bojim se da nema šanse da se skoro nešto popravi. Mislim da imate dovoljno kvalitetnih ljudi, ali ne vidim da postoji volja za suradnjom. Klubovi su u ozbiljnim problemima. Najviše u financijskim, a to je osnova da bi se moglo krenuti dalje. Ne znam u kojem pravcu krenuti. Stvarno mi nije jasno. Vjerujem da će ABA liga napraviti ozbiljne korake da pomogne i da će se pojaviti novac koji bi barem mogao pomoći da se krene od nule. Talenta imate, to nikad nije bilo sporno.

Cibona je prije nekoliko godina imala sjajnu mladu momčad. Gledao sam ih na jednom juniorskom turniru i fascinirali su me. Mali Prkačin i još nekoliko momaka. Gledam ih u čudu i mislim - jebote, pa ovi će gaziti sve redom. Ta ekipa je tako dobro izgledala. Što se dogodilo? Cibona ih je izgubila, svi su otišli bez odštete i Cibona, europska košarka institucija, srozala se još više. Takve se stvari ne smiju događati. Ciboni i ostalim velikim i slavnim hrvatskim klubovima treba pomoć. Moraju uskočiti grad, država, svatko tko je voljan pomoći jer je ovo zaista tragedija.

Zvezda i Partizan svake godine igraju Euroligu, ostvaruju zapažene rezultate, ali koliko to ima smisla kada su nositelji igre isključivo stranci? Koliko se tu gubi identifikacija navijača s klubom?

Sigurno je tako, ali onda treba biti dovoljno pošten i reći da smo u problemu i da trebamo donijeti zakon koji će se baviti tim problemom. Govorimo to 15 godina, dosadio sam sam sebi koliko to ponavljam. Imamo reprezentaciju koja ljudima dobrim rezultatima pruža lažnu sliku stvarnog stanja. Shvatiš da nemaš igrače i onda se pojavi Miško Ražnatović, kao neki mađioničar koji s jednim abrakadabra stvori čudo. Na kraju ispada da se jedino on bavi mladim igračima. Gdje su ti mladi igrači? Njima se netko treba baviti. Ako govorimo o Megi, kao rasadniku mladih igrača, gdje smo onda mi ostali? Što točno radimo?

Svetislav Pešić nedavno mi je rekao u Zagrebu da se boji da će srpska košarka doživjeti sudbinu hrvatske, s obzirom na to koliko se ulaže u rad s mladim igračima. Koji je vaš komentar na to?

On to govori zadnje četiri godine. Majstore, gdje si bio zadnjih 15 godina? Nije te bilo briga jer si radio vani. Mislim da je licemjerno da on na to upozorava sada, kada je tu i kada je vidio iz prve ruke što se događa. Mi to znamu posljednjih 15 godina, a što su to on i svi drugi veliki treneri napravili po tom pitanju? Što su napravili da na bilo koji način daju poticaj i mladim trenerima i mladim igračima? Ta mi tema nije baš najugodnija jer mislim da ne možeš imati dva različita aršina kada pričaš o nečemu. Slažem se, nastavimo li ovako, dogodit će nam se hrvatska košarka, ali imao si 15 godina da govoriš o tome i gdje si bio? Baš te bilo briga tada, kada si bio vani. Srbija te tada nije zanimala. Sada si došao, potpisao si za pristojan ugovor i odjednom imaš nešto reći. To što je Pešić napravio na klupi Srbije je sjajno, to mu nitko ne može oduzeti, ali sve ostalo... Bolje da šutim.