Potpuno zasluženo, momčad AC Milana osvojila je ovogodišnju titulu talijanskog prvaka. Nakon sedam dugih godina suše, gotovo da su se već navikli gledati u leđa svojih rivala - prvo Juventusu, a onda i Interu. Ove je godine ipak bila sasvim druga priča; igrači Milana jasno su pokazali da su najbolji pobijedivši direktne suparnike u međusobnim dvobojima.

Premda su razlozi osvajanja naslova uvijek nekako slični, ovu je Milanovu sezonu obilježilo nekoliko doista zanimljivih detalja koji su na kraju presudili u njihovu korist.

5. Obrambena linija
Kako to obično biva, u Italiji se prvenstva osvajaju na račun obrambene igre,i upravo je u tom segmentu momčad Milana barem za klasu nadjačala sve ostale ekipe. U dosadašnja 36 kola primili su samo 23 pogotka (0,6 po susretu), uvjerljivo najmanje u cijeloj ligi (drugi po redu Lazio je primio 35). U toj se postavi kvalitetom ističu centralni braniči Thiago Silva i Alessandro Nesta, tandem koji je tijekom cijele sezone izgledao gotovo bezgrešno. Kada bi se jedan ozlijedio, poziciju bi sasvim solidno popunio Yepes. Na bekovskim pozicijama igrali su igrači nižeg renomea Antonini i Abate, koji su odigrali iznad očekivanja. Zambrotta je obrambeno bio standardno dobar iako više nema motoričke sposobnosti koje je nekada koristio, kada bi se često pridodavao napadu. Osim bekova, iznad očekivanja je branio i 'izgubljeni sin' Abbiati, koji je možda postao i rješenje za nekoliko budućih sezona. Iako su zbog ozljeda koristili čak 10 obrambenih igrača, taj je segment igre bio vrlo dobar.

4. Ravnomjeran doprinos napadača
Nijedan Milanov napadač ove sezone nije bio u konkurenciji za prvog strijelca lige budući da su Cavani i Di Natale daleko odmakli ostatku konkurencije. Ipak, Milan je jedini klub koji ima tri igrača s postignutih 10 i više pogodaka, tako da učinak njegovih golgetera nije izostao. Štoviše, napadači su postigli čak 46 od ukupnih 61 golova (otprilike tri četvrtine), a najzamjetniji su bili Ibrahimović i Pato sa 14, te Robinho sa 12 postignutih zgoditaka. Osim podjednake učinkovitosti, Milanovi su napadači svoje dužnosti ravnomjerno rasporedili kroz sezonu - na početku je vukao Ibrahimović, u središnjem dijelu Pato, a u posljednjih nekoliko kola najznačajniji učinak je Robinhov, uglavnom u suradnji s Cassanom. Iznenađujuće, u ekipi nije bilo problema s velikim egom spomenutih igrača, što dokazuje koliko je trener Allegri vladao situacijom. Time se pokazalo ispravnim dovođenje svih ovih zvijezda, kao i Ronaldinhov odlazak.

3. Ispadanje iz Lige prvaka
Poraz od Tottenhama u osmini finala Lige prvaka posebno je bio bolan ako se uzme u obzir to da je Milan tijekom dviju utakmica bio bolji u svim segmentima igre, osim u postignutima pogocima. Nažalost, broj postignutih pogodaka jedina je relevantna kategorija za prolazak u sljedeću fazu natjecanja. Ipak, za svako zlo dođe neko dobro. Ispadanje iz Lige prvaka došlo je protiv njihove volje, no ekipa je nakon toga, ako se zanemari prvi poraz od Palerma, počela pružati sjajne partije. U sljedećih su šest utakmica ubilježili pet pobjeda i neriješeni protiv Rome, kojim su osigurali naslov prvaka. Kao i tijekom zimske stanke od Lige prvaka, momčad nije morala igrati teške utakmice dva puta što je pridonijelo njezinoj fizičkoj i psihičkoj spremnosti. Naime, što zbog poznih igračkih godina dobrog dijela igrača, a što zbog ozljeda, već je tijekom jeseni postalo jasno da momčad neće moći ozbiljno igrati nacionalno prvenstvo i europska natjecanja. Kako će biti sljedeće sezone, vidjet ćemo.

2. Pobjede nad direktnim rivalima i u tijesnim utakmicama
Gledajući bodovnu prednost ispred najvećih ovogodišnjih konkurenata Intera i Napolija, lako je uočiti kako je ona stvorena upravo u međusobnim susretima, iz kojih je momčad Milana izvukla maksimalnih 12 bodova. Vjerojatno najvažnija utakmica prvenstva odigrana je u 31. kolu protiv Intera, kada se uvjerljivom pobjedom od 3:0 Milan odlijepio na odlučujućih šest bodova prednosti. Osim toga, momčad Milana tijekom cijele sezone dobro reagira u tijesnim utakmicama. Za razliku od ekipa poput Manchestera, koji je u 36 odigranih prvenstvenih utakmica postigao 73 pogotka, ili od Barcelone, koja je protivničke mreže tresla 91 put, Milan je postigao tek spomenuti 61 gol. Jedini način da se pobjeđuje s relativno malo postignutih golova je onaj da se prima još manje te da momčad zna pobjeđivati u tijesnim utakmicama, kada odlučuje samo jedan pogodak razlike. Tako su od 23 dosadašnje pobjede čak 12 ostvarili minimalnom razlikom što samo dokazuje odličan momčadski karakter i uvjerenost u pobjedu.

1. Kampanja transfera
Samo nekoliko dana prije završetka ljetnog prijelaznog roka, situacija nije izgledala nimalo blistavo, štoviše, činilo se kako je na pomolu katastrofalna sezona. A onda je Galliani izvukao 'zeca iz šešira' i doslovce u posljednjim satima doveo dva ogromna pojačanja - Ibrahimovića i Robinha. Time je pokazao kako zna prepoznati kretanja na tržištu budući da je ovu dvojicu majstora doveo daleko ispod cijena koje su za njih inicijalno zahtijevali njihovi matični klubovi. Osim njih, i Boateng se pokazao kao odlično pojačanje, a na zimu su dovedeni bez odštete odlični igrači poput Van Bommela i Cassana. Ako se tome pridoda Yepesov učinak te ulaganje u budućnost dolascima Vile i Papastathopoulosa, onda potrošenih 40 milijuna eura zvuči kao prava sitnica. Uza sve to, čini se kako su za sljedeću sezonu uspjeli bez odštetite osigurati dolaske Taye Taiwa i Phillipea Mexesa. Svim drugim klubovima jednostavno ne preostaje ništa drugo nego spustiti kapu do poda Adrianu Gallianiju.