Milansko finale bio je očekivani rat Atletica i Reala, a odlučili su udarci s bijele točke. Osam od devet izvođača bilo je točno, nije pogodio jedino Atleticov Juanfran i Real je ugrabio 11. trofej u Kupu/Ligi prvaka.

Opet su pukla srca atleta, kao da im nije suđeno uhvatiti te najcjenjenije nogometne uši. Juanfranu je bilo najteže, no nije se izolirao u svojoj patnji već je ridajuči krenuo sam pred tribinu koja je patila. Tražio je oprost, a dobio je i više. Dugi pljesak najvjernijih i zagrljaj suigrača koji su ubrzo došli žarki su dokazi da je Atletico pod Simeoneovim vodstvo postao prava obiteljska sredina.

Samo tako odane cjeline, Leicester je najbolji primjer, mogu mrsiti račune boljima od sebe. Atleticu to za rukom polazi već godinama. I iako im ti bogatiji uporno uzimaju igrače, oni uvijek nađu zamjenu i vrate im se na megdan potpuno spremni. Zbog tog osjećaja zajedništva i respekta koji je pokazan nakon finala protivnici ih neće željeti vidjeti ni iduće sezone. Ma koliko igrača ovoga ljeta zamijenili, ako ostane Simeone ostat će i taj efekt koji vrijedi više od milijardi.