Navodno je Sepp Herberger, jedna od najvećih njemačkih trenerskih ikona, jednom rekao: 'Lopta je okrugla, utakmica traje 90 minuta, a sve ostalo je čista teorija'. Zapravo i nije bilo baš tako – čovjek koji je gotovo tri desetljeća obavljao posao izbornika svoje zemlje (i u šokantnom finalu s mađarskom 'Lakom konjicom' 1954. donio Zapadnoj Njemačkoj prvi svjetski naslov) bio je iznimno škrt na riječima.

Izjava koja mu se pripisuje i koja se u tom obliku pojavljuje u fenomenalnom filmu Toma Tykwera iz 1998. 'Lola Rennt' (u hrvatskom prijevodu 'Trči, Lola, trči!') zapravo su zarezima spojene tri izreke. I nije ih ni mislio kao neke aforizme: Herberger jednostavno nije baš volio pričati o nogometu s novinarima, ali oni su ipak njegove minimalizme poput onoga da je 'lopta okrugla' i da je 'idući suparnik uvijek najteži' spremno prihvatili i pridali im gotovo filozofsko značenje. Kasnije im je on počeo pomalo izlaziti u susret, pa je tako jednom rekao i ovo: 'Kad ne znate kamo biste s loptom, onda je samo šutnite u mrežu'...

Ako ćemo biti sasvim realni, kadar s kojom raspolaže Igor Tudor zapravo je smiješno slabašan za klub takve veličine i tradicije. On ima nekoliko dobrih igrača i onih koji će to (možda) postati, ostali nisu i neće. Ozljede i izostanci svakoga od onih nešto boljih, a toga ima i previše, ogromni su hendikep jer pravih zamjena nema. Možda sportski direktor Jens T. Andersson do kraja mjeseca isposluje još kakvog afričkog klinca, možda još netko dođe igrati za Hajduk iz ljubavi; no s obzirom na to da vodstvo kluba puno više brine hoće li nekako uspjeti prodati nekoga od najboljih, polagati nade u to da će momčad biti pojačana nemaju nikakvo uporište u stvarnosti. Trener je u takvoj situaciji tek pasivni promatrač nezavidnih okolnosti koje mu oblikuju kadar.

Hajduk je ispao iz Europe, pri čemu je realna šteta jedino to što je izgubio eventualni utržak od još jedne velike utakmice na Poljudu. Da je nekim čudom uspio proći i sljedećeg suparnika, zaradio bi još novca, ali bi ostatak polusezone u natjecateljskom smislu proživljavao jako, jako teško jer u skupini Europske lige ne bi imao što tražiti. Ovako je to barem jedna briga manje i sada se momčad može u potpunosti usredotočiti na domaću scenu.

Ima nečega oslobađajućega u priznanju da momčad naprosto nije dovoljno dobra i da je iluzija nadati se nekom značajnom rezultatu u danim okolnostima. Zato je prva utakmica nakon ispadanja iz Europe – večerašnji susret sa Slavenom na Poljudu – novi početak za Hajduk. I svaka nova utakmica bit će novi početak ako se shvati onako kako to sugeriraju Herbergerova nehajna zrnca mudrosti, koja za Tudora i igrače mogu i trebaju zvučati ohrabrujuće.

Utakmica traje 90 minuta (doduše, danas nešto više – ili efektivno manje kad se oduzmu prekidi) i svaki sljedeći suparnik je najteži, a rezultat uvijek na početku 0-0, bez obzira na to tko stajao s druge strane. Lopta je (doduše, nikad baš savršeno) okrugla i njena putanja nikad nije posve predvidiva. Zato se vrijedi stalno boriti za nju, makar ponekad ne znali što biste s njom kad je osvojite – kad je tako, najbolje da je samo šutnete u mrežu.

Hajduk sada ni ne može ništa drugo nego se vratiti osnovama. Ovi klinci nemaju neku veliku kvalitetu ni iskustvo; među njima nema puno osobito kreativnih niti onih koji će rutinski rješavati opasne situacije na terenu. Jedino u što se mogu uzdati je želja i trka.

Ne radi se, naravno, samo o fizičkoj snazi i izdržljivosti. Bjesomučno trčanje ima smisla jedino ako je sustavno i zajedničko. Pozicijska disciplina, žestoki visoki presing i igra dodavanja po zemlji ono je što Tudor s ovom momčadi pokušava, a često i uspijeva. No da bi ostvario rezultat, Hajduk prvenstveno mora nadtrčati suparnika, kao što je dosad napravio sa svima s kojima se susreo – to je tvrda osnova njegove igre.

Srećom za momčad, njeni navijači to najviše i cijene. Hajdukova publika nije od onih koje će na stadion hrliti zbog atraktivnih pojačanja ili tolerirati prešetavanje skupih zvijezda. Sve što želi vidjeti, sada još više nego ikad, je skupina momaka koja daje sve od sebe, gine za svaku loptu i ne prestaje s presingom dok god traje pjesma s tribina – a ona nikad ne staje. Ako se ne uspije, ako je suparnik naprosto bolji ili ako se nema sreće, publika će žaliti, ali i oprostiti svaki poraz poslije susreta u kojem se borilo punom snagom. Dokle god navijači budu vidjeli da se Hajduk bori više i jače od suparnika, veselit će se svakoj novoj utakmici kao da je povijesna i kvalifikacijska. O tome najbolje svjedoči broj prodanih sezonskih ulaznica, kao i Torcidino neumorno navijanje na Poljudu i na gostovanjima.

Po imenima je ovo vjerojatno najslabiji Hajduk kojega se itko živ može sjetiti, ali nogomet je momčadska igra i u njemu ne igraju pojedinci nego kolektiv. Nitko ne zna što je je realni doseg ove momčadi, pogotovo nakon što je ozljede i odlasci još oslabe – možda je to drugo, možda i peto mjesto. Ona vjerojatno neće ostvariti neki nezaboravan rezultat, ali njen pristup važan je ne samo zbog sadašnjeg stanja, nego i zato što je to njena najbolja prilika da ostavi značajan trag iza sebe.

Jer jednog dana – možda za godinu, dvije, pet – Hajduk će opet biti ondje gdje po svojoj veličini i značaju zaslužuje. Teško da će se netko tada s nostalgijom sjećati ovih teških dana (barem kad je kvaliteta momčadi u pitanju), ali pamtit će klince koji su letjeli terenom, lomili suparnike presingom i bacali se za svakom loptom čak i kad je klub bio teška sirotinja i stalno na rubu bankrota. Njihova razina borbenosti može i treba postati dio klupske kulture – mjerilo, standard ispod kojeg ni puno talentiranije i bolje generacije neće moći ići. Jer to je ono što navijači najviše žele vidjeti i to će uvijek biti najbolji način da se suprotstavi jačem od sebe – a jačih će uvijek biti.

Zato: trči, Hajduče, trči!

Trči kao da je pitanje života i smrti, jer u neku ruku možda i jest. 'Trčite, ali glavom!', dodao bi legendarni Biće Mladinić svoju, također pomalo Herbergerovsku dosjetku. 'Trčite, ali svi zajedno!', rekao bi Richard Girulatis, prastari njemački trener (kad već tolike Nijemce spominjemo) i autor jedne od najranijih knjiga o nogometnoj taktici. Njegova izreka po kojoj je ugledni magazin 11 Freunde dobio ime glasi: 'Kad želite doći do pobjede, morate biti 11 prijatelja'.

Jedanaest prijatelja trči za loptom, a dvanaesti ih bodri s tribina. Nije li u tome sva bit nogometa? Sve ostalo je čista teorija.