Iako je COVID-19 već neko vrijeme svima nama svakodnevica, zbog spoznaje da o njemu znamo vrlo malo svaka nova vijest čini nam se zanimljivom. Pa je tako i sredinom travnja, prema istraživanjima londonske tvrtke Deep Knowledge Group, objavljen popis najsigurnijih zemalja u svijetu, onih čiji političko-društveni okviri pružaju najviše stabilnosti u borbi protiv koronavirusa.

I svjetski broj jedan bio je Izrael.

Najbolja poveznica s tom državom nam je Giovanni Rosso, bivši nogometni reprezentativac (19 nastupa, jedan gol), uz košarkaša Nikolu Vujčića definitivno najpoznatiji Hrvat u Svetoj Zemlji.

'Moram priznati da su bolnice na najvišem mogućem nivou, kapaciteta ima dovoljno i niti u jednom trenutku nije se osjećala panika. Imali smo problem kada su se u Izrael počeli vraćati ljudi iz SAD-a, zapadne Europe, koji su očito donosili virus. Ipak, i u takvim okolnostima broj zaraženih bio je 16.606, uz 267 umrlih osoba', započeo je 47-godišnji Giovanni Rosso.

O mjerama protiv širenja virusa, aplikaciji i životu u izolaciji

Kakve ste imali mjere, je li bilo ograničavanja kretanja, zabrane rada kafića i restorana?

Naravno, odmah su zatvorili restorane i kafiće. Nije bilo ništa drugačije nego u Hrvatskoj, s time da su ljudi ovdje izuzetno disciplinirani. Svi su odmah ozbiljno shvatili situaciju, a država je preuzela brigu o nezaposlenima, malim poduzetnicima. Nije bilo ograničeno kretanje, ali ljudi su svojevoljno ostajali doma. Baš kao i ja. I na početku je bilo dobro u kući, ali vrlo brzo je postalo 'ajme, majko moja', haha. Kod nas u klubu bio je ograničen broj ljudi koji je smio biti istovremeno u jednoj prostoriji, naravno svi s maskama, rukavicama, mjerenjem temperature. Istina, na početku je bilo čak i nekih koji nisu bili najposlušniji, pa je tako jedan čovjek uzeo dasku za surfanje i otišao na more. Naravno, reagirala je policija. Ali to je bio zbilja jedan od rijetkih slučajeva. Ono po čemu se Izrael razlikovao od Hrvatske jest i to što je odmah uvedena aplikacija koja je upozoravala ako si u blizini nekog zaraženog te si odmah i ti morao na testiranje u bolnicu.

U ljeto 2018. godine (op.a., emisija je emitirana 2019.) imali ste priliku osjetiti velika odricanja, jer bili ste sudionik, potom i pobjednik reality showa 'VIP Survivor', u kojem su sudjelovale velike izraelske zvijezde, a praktički ste 45 dana preživljavali u najtežim uvjetima.

Ha, ha… Da, kao da sam odradio nekakve pripreme. Međutim ovo je bilo posve drugačije. Tada sam svjesno išao u tu avanturu, znao sam koliko traje i mogao sam se psihički pripremiti na to da deset dana pijem samo vodu. Fizički, koliko god to zvučalo, čak i nije bilo toliko teško. Ali ovo je uistinu nešto novo. Kad smo gledali prve kadrove o tom koronavirusu, mislili smo da je znanstvena fantastika. Ali, eto, nažalost nije.

Tehnički ste direktor u Maccabiju iz Haife pa su ovi dobri rezultati u borbi Izraela protiv koronavirusa donijeli zadovoljstvo i vama osobno, odnosno nogometašima, jer prvenstvo se vraća na scenu već 30. svibnja.

Već prije dva tjedna dobili smo dozvolu za treniranje u grupama po dva igrača. Potom su dali dopuštenje za treniranje igrača u skupinama po deset. Jedino što je to naporno jer jedna grupa trenira, recimo, od 9.30 do 11 sati, a druga od 11 do 12.30 sati. Dok je bila ona totalna izolacija, klub je svakom igraču osigurao sobni bicikl, pa su preko Zooma imali i treninge koje je vodio naš kondicijski trener. Bilo nas je strah da se igrači možda ne udebljaju, ali su svi došli maksimalno spremni. Iako su svi ti treninzi OK, tek oni s loptom prava su stvar. Vidjet ćemo sve kada krene prvih nekoliko kola.

Novi izazov u Maccabiju iz Haife

Kako su se u vašem klubu ponijeli u novonastaloj situaciji? Je li bilo rezanja primanja igračima i trenerima?

Bilo je rezanja plaće svima do 30 posto. Nitko se nije bunio, jer shvaćamo kakva je situacija. Bilo je rezanja i ljudima koji rade po uredima, ali svi smo to prihvatili bez problema. A i tko bi se bunio, kada naš predsjednik iz svog džepa svake godine ulaže po 10, 20 milijuna eura.

Nama su to uglavnom nepoznati igrači, pa slobodno pitam tko je najveća zvijezda kluba?

Naš trener Marco Balbul napravio je sjajnu stvar što nemamo neku veliku zvijezdu, svi su igrači na istom nivou. Osim toga, mladi su, trude se, dobro rade. Doduše, jedan od njih malo je iskočio, Australac ukrajinskog porijekla Nikita Rukavytsya, jer zabija skoro u svakoj utakmici. Ipak je on golgeter, a oni dolaze do izražaja.

Naravno, nakon što je Euro odgođen za godinu dana puno se toga može promijeniti. No iz današnje perspektive, može li Izrael iznenaditi Škote, a onda i kroz finale doći do Eura i igrati u skupini protiv Hrvatske?

Ako gledamo Izrael kao reprezentaciju kroz statistiku, onda se jasno vidi da i nema baš neke prevelike izglede. Ali nogomet je takav da se sve promijenilo, ima iznenađenja, svatko svakoga može pobijediti. I zato neću reći da Izrael nema šanse. Zašto oni ne bi mogli iznenaditi i pobijediti Škote? Statistika nije na njihovoj strani, ali sve je do motivacije, do trenera.

U Izraelu su u čudu i pitaju se kako to mala zemlja kao Hrvatska može imati toliko uspjeha

Kako u Izraelu gledaju na Hrvatsku, posebno nakon srebra na SP-u u Rusiji?

Oni nam se dive, ne samo sada. Oduvijek su gledali Hrvatsku kao velesilu, ne samo u nogometu, već u sportu općenito. Došao sam tako u restoran, a u njemu ogromna fotografija Dražena Petrovića. Imam prijatelja koji ima tetoviranog Dražena Petrovića. Toliko nas poštuju, a nakon SP-a to je bio pravi bum. Oni me uvijek pitaju kako to da mala zemlja od svega četiri milijuna stanovnika može imati toliko uspjeha, a ja im kažem da to imamo u genima i da nam je sport jako važan. Ali onda ja pitam njih kako to da su oni tako dobri u biznisu, da nam daju neki savjet da i mi postanemo tako dobri u poslovanju i tome kako od neplodne zemlje napraviti plodnu. I kažem im - dajte da i naši političari malo uče od vas.

Zašto onda nema više hrvatskih igrača u Izraelu? To jest, nema ih uopće.

Dobro pitanje. Ali odgovor ne znam. Možda zato što je u moje vrijeme bilo teže otići u neku od jačih europskih liga, s obzirom na to da je u to vrijeme bio ograničen broj stranaca. Kako smo postali dio Europske unije, na Hrvate se više ne gleda kao na strance. Evo, koliko se sjećam, zadnji je ovdje bio Karlo Bručić. I iskreno, ja bih htio da bude što više naših igrača, jer uvjeti su odlični, novac možda nije kao u nekim najbogatijim ligama, ali vjerujte, nitko se ne žali.

Koliko znamo, hajdukovac ste od glave do pete. Rođeni ste u Splitu, ali porijeklom ste s otoka Hvara, iz Starog Grada. Juniorski ste staž proveli među Bilima, ali u seniorski ste nogomet ušli preko Zadra (1992./93.), a onda se dokazali u NK-u Zagreb igrajući za njih do 1996. godine.

Kao junior došao sam u Hajduk i tada mi se dogodila najbolja stvar u životu - rekli su mi da nisam dovoljno dobar. Nakon toga sam otišao u Solin. Istina, bilo mi je teško, jer imaš 16, 17 godina pa ti kažu da nisi dobar. Vjerovao sam u sebe, dobio sam dodatni motiv i tako je moja karijera krenula gore. Preselio sam se u Zadar, tada sam odlično odigrao i onda je stigao poziv iz Zagreba.

'U obitelji su mi svi ludi za Hajdukom, ali...'

Ono što niste ostvarili na početku karijere jeste na njenom kraju, jer u sezoni 2008./09. nosili ste i dres Hajduka. Istina, samo četiri utakmice. Je li vam to bilo dovoljno da nahranite dušu?

Da, bilo je dovoljno da nahranim dušu, ali i za moju familiju. Svi su oni ludi za Hajdukom. Njima je samo Hajduk u glavi, ma kakva korona, kakvo bilo što drugo. Osjetio sam to u tih godinu dana. Kada pobijediš u utakmici, onda su svi zdravi, ali kada izgube, onda nemoj razgovarati ni s kim. Tu ljubav ja ne mogu nikome objasniti. Evo, moj otac, koji danas ima 86 godina, i dalje je lud za Hajdukom.

Može li ova garnitura ljudi, na čelu s Marijom Stanićem, napokon vratiti Hajduk na stare putove slave?

Prijatelj sam i sa Stanićem i s Tudorom. Znam da je Stanić karakterna osoba, da ima svoj stav, baš je pošten. O Tudoru imam isto takvo mišljenje. Znam i pomoćnog trenera Harija Vukasa. Tako da je, što se garniture tiče, to super. Pravi su ljudi. Ali s druge strane, nisam upoznat s dosta stvari oko Hajduka. Kod nas se kaže - puno baba, kilavo dite. Mislim da se mora znati tko vodi klub jer ja dandanas ne znam tko je glavni u njemu. Je l' to predsjednik? Je l' to udruga Naš Hajduk? Tko upravlja, kako novac ulazi u klub? Ne znam to. Kod nas ovdje sve je jasno, imamo gazdu, odnosno predsjednika, i klub je njegov. Također, točno se zna tko je sportski direktor i kakve su njegove obveze te kakve su obveze trenera. Točno se zna tko je što i odakle dolazi novac.

Kako to da ste otišli u Izrael? Nije bilo poziva iz u nogometnom smislu jačih europskih liga?

U utakmici između Zagreba i Hajduka, kada smo se borili za naslov prvaka, ozlijedio sam križne ligamente i izašao u 14. minuti. I da se nisam tada ozlijedio, nikad ne bih došao u Izrael. Jer trebao sam se s Darkom Vukićem preseliti u Francusku, ali kako sam bio ozlijeđen, nisam mogao ići na put. No vrlo brzo Izraelci su došli gledati Željka Župetića, ali vidjeli su mene. Drugi dan mi je pokojni Dražan Jerković rekao da su došli Izraelci i da idem s njima, a ja njemu kažem: 'Ma, kakav Izrael.' Ali kako sam bio malo ozlijeđen, pomislio sam: 'Ma idem na šest mjeseci nešto malo zaraditi.' I eto, evo me sada, umjesto šest mjeseci, već 24 godine u Izraelu. A da je bilo poziva i iz jačih liga, bilo je. Zvali su me iz Bešiktaša, iz Valencije, iz Bruggea. Ali moji u Izraelu nisu me htjeli pustiti. I iskreno da kažem, uopće mi nije krivo.

Preko izraelske lige do hrvatskog reprezentativnog dresa

Ipak, i preko izraelske lige, u kojoj ste nastupali za čak pet njihovih klubova, stigli ste i do reprezentativnog dresa.

Da, bila mi je to velika čast. To je za mene nešto posebno, vrh karijere. I onda biti s tim igračima kao što su Niko Kovač, Igor Tudor, Josip Šimunić, Miki Rapaić, Dado Pršo, Ivica Mornar… Ma, igračine, da ih sve ne nabrajam. Svaki trening mi je bio zadovoljstvo.

Taj dvogodišnji reprezentativni staž pamtite po Euru u Portugalu 2004. godine, ali i debiju u kojem je prve minute odigrao i najdugovječniji hrvatski kapetan Darijo Srna.

Ha, ha... Bio sam ja malo duže reprezentativac. Šalim se. Iako sam dobio prvi poziv 2000. godine, još u vrijeme Ćire Blaževića, za prijateljsku utakmicu protiv Segeste, potom i protiv Škotske, ali nisam mogao igrati jer sam ozlijedio mišić zadnje lože. I nakon toga je Ćiro Blažević otišao s klupe. Pa sam novi poziv dočekao kod Otta Barića, kada je i meni i Dariju Srni dao prve minute u okršaju protiv Rumunjske u studenom 2002. godine. Zadnju utakmicu za reprezentaciju odigrao sam protiv Engleske na Euru, Darijo Srna tek je hvatao zamah, a danas je rekorder po broju nastupa za Hrvatsku.

Iz te vaše generacije mnogi su suigrači ušli u trenerske vode, poput Igora Tudora, Nike i Roberta Kovača, Stjepana Tomasa, Nenada Bjelice, Josipa Šimunića, Marija Tokića, Marka Babića, Ivice Olića i drugih. Tko je dosad ostavio najbolji dojam?

Niko Kovač. Makar mi se jako sviđa i to kojim putem ide Igor Tudor. Ima svoj cilj, i to je to. Iako, svi su oni još na počecima, odnosno puno je vremena ispred njih i vjerujem da će uspjeti. No moram priznati da im se i divim, jer mene trenerska karijera uopće ne privlači.

Jesu li vam Izraelci nudili državljanstvo, odnosno mogućnost da zaigrate i za njihovu reprezentaciju?

Nudili su mi, i to baš u vrijeme u kojem se počelo spominjati da bih i ja mogao biti na hrvatskom popisu. Naravno, nije bilo dileme, izabrao sam Hrvatsku. Ima i jedna anegdota - kada su mi nudili državljanstvo, pitali su me i jesam li ikada razmišljao o tome da promijenim vjeru. A ja sam im tada rekao: 'Nisam tražio da budem kršćanin, katolik, niti sam tražio tko će mi biti otac, mater, brat, sestra.' To mi je sve Bog dao. Dakle ja to nisam mogao birati u životu. Svoju familiju i vjeru nisam mogao birati i zato sam im rekao: 'Pa tko sam ja da mijenjam svoju vjeru?' Bili su oduševljeni mojim odgovorom.

Hebrejski jezik govorite, a znate li ga pisati?

Govoriti znam, ali ne i pisati. Nažalost, teško ga je učiti kada više niste u cvijetu mladosti, a nemam ni vremena, ali ovdje svi govore engleski, tako da nemam apsolutno nikakvih problema u komunikaciji.

Uživa u braku s Mayom, a u Split obožava otići kako bi vidio sina i kćer

Vidimo da uživate u Izraelu. U braku ste s Poljakinjom židovskog porijekla Mayom. Međutim, koliko god ste sretni u Haifi, volite doći i u Split, u kojem vas čekaju sin Vito iz prvog braka te kći Chiara, koju ste dobili u vezi s HTV-ovom novinarkom Mirtom Šurjak.

Jako im se veselim i kada se pojavila ta korona, odnosno kada su zatvorili granice, pitao sam se kada ću ih opet vidjeti. Jako mi nedostaju, ali svakodnevno se čujemo.

Čest ste gost brojnih društvenih događaja, zovu vas na razne promocije, poput one filma 'Wonder Woman', na kojoj su vas fotografirali u društvu glumice Gal Gadot. Bili ste i na primanju kod predsjednika Reuvena Rivlina kada je u službenom posjetu Izraelu bila i bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.

'Prije svih moram spomenuti našu veleposlanicu Vesnu Mrđen Korać. Jer napokon je netko u Hrvatskoj shvatio da nije potrebno poslati nekoga pametnoga samo u SAD ili Njemačku, već i u Izrael, a ona radi odličan posao. Mislim da smo bili šest mjeseci bez veleposlanika. Često sa mnom kontaktiraju političari koji dolaze ovdje, ali pokušavam to izbjeći. Evo, čak me i premijer Benjamin Netanyahu zvao kod sebe doma jer taman prije ove koronakrize bili su izbori. Ali zahvalio sam mu se na pozivu jer ne volim kada me se veže uz politiku. Draže su mi ove zabave na kojima se pojavljuju sportaši, glumci, pjevači, na kojima je sve opuštenije. Zovu me i kao gosta na televizije, ali ne samo kada se govori o sportu', završio je Giovanni Rosso.