Gabriel Paletta, Marco Parolo, Ishak Belfodil, Antonio Mirante, Jonathan Biabiany, Nicola Sansone? Samo doista dobri poznavatelji Serie A mogli bi vam ponešto reći o ovim igračima. No oni su, uz već pomalo zaboravljene veterane Massima Gobbija, Alessandra Lucarellija, Amaurija, Cristiana Zaccarda, Jaimea Valdesa i Marca Marchionnija, ove sezone stožerni igrači jedine kod kuće neporažene momčadi talijanskog prvenstva: Parme.

Klub je svoje najslavnije dane proživio u 1990-ima, kad je pod patronatom prehrambenog giganta Parmalata igrao u čak četiri finala europskih kupova (dvaput Kup pobjednika kupova, dvaput Kup UEFA), a tri od tih i osvojio – kao i tri talijanska kupa (posljednji 2002.); u prvenstvu mu je najveći uspjeh bio drugo mjesto 1997. Bio je to klub iz kojeg su neki od najvažnijih talijanskih trenera našeg doba (Sacchi, Scala, Ancelotti, kasnije i Prandelli) započinjali svoj put prema slavi.

No financijski slom Parmalata rezultirao je i 'raspadom sistema' u Parmi, koja je zapala u velike probleme i ispala iz lige, ali se i 2009. vratila – samo ovaj put s puno skromnijim očekivanjima. U ovo vrijeme prošle godine činilo se da je još jedan povratak u Serie B neminovan, nakon što je momčad poslije niza loših rezultata doživjela i najveći poraz u 20 godina – Inter ju je razbio 5-0.

Kad je poslije te utakmice trenera Franca Colombu zamijenio Roberto Donadoni, malo je tko očekivao da će to donijeti preokret. Donadoni je u Italiji ostao ponajviše negativno obilježen razdobljem koje je proveo kao izbornik – od debija u kojem je kao 'nasljednik' momčadi svjetskog prvaka poražen 2:0 od drugog debitanta, Slavena Bilića, pa do nastupa na Euru 2008. koji je javnost ocijenila kao vrlo neuspješan (Italija je jedva prošla skupinu u kojoj je ponižena 3-0 od Nizozemske, a zatim ispala na penale od kasnijih prvaka Španjolaca). Ni kasnije Donadonijeve gaže u Napulju i Cagliariju nisu bile baš uspješne.

Međutim, u Parmu je unio mini revoluciju: momčadi koja se grčevito borila za opstanak odveo je u gornju polovicu ljestvice bez ikakvih značajnih personalnih promjena. Ista je beskrvna ekipa isključivo taktičkim zaokretom odjednom postala puno sigurnija i 'gladnija'. Prešavši na sustav s trojicom u zadnjoj liniji, u kojem su trkački nedostaci braniča manje dolazili do izražaja, Donadoni je praktički preko noći preporodio Parmu, a na samom kraju sezone ostvario je niz od sedam uzastopnih pobjeda.

No tada je imao zvijezdu, Sebastiana Giovinca, koji je ljetos za 11 milijuna eura prešao u Juventus, a igrači na posudbi – Floccari, Mariga i Jonathan – bili su jako važni za uspjeh momčadi. Njih više nema, ali Parma je, u skladu sa svojim mogućnostima, dovela nekoliko novih igrača, poput Biabianyja, Belfodila, Valdesa, Pabona i Ninisa... Nije bilo jednostavno sve to uklopiti u smislenu cjelinu, ali Donadoni je uspio, usto pokazavši i iznimnu taktičku prilagodljivost, jer Parma ove sezone podjednako dobro igra u sustavima 3-5-2 (više nalik na 3-4-2-1, neki će reći) i 4-3-3.

Parma je sada jedina preostala momčad Serie A koja nije poražena kod kuće, a taj niz traje još od ožujka prošle godine, kad ju je AC Milan pobijedio 2-0. U međuvremenu je stadion Ennio Tardini postao neosvojiva tvrđava, a Parma se na ljestvici trenutačno nalazi na devetom mjestu, samo s bodom manje od Milana i dva manje od Rome.

Donadoni se ni izdaleka time ne zadovoljava. 'Imam plan', otkrio je novinama La Gazzetta dello Sport.

'Prezentirao sam ga klupskim čelnicima; prvi je cilj bio rezultatski stabilizirati klub i steći povjerenje kao trener, a sada smo na zaista dobrom putu da to ostvarimo. A onda slijedi korak dalje, koji će značiti i ozbiljno ulaganje – u igračima i navijačima budimo želju da se priključe bogatijima i moćnijima koji su trenutačno iznad nas... Parma se želi vratiti na staze stare slave – zbog toga sam i doveden!'

Možda zvuči kao utopija, ali možda Donadoni i Parma zaista imaju nekog asa u rukavu? Ovaj prvi dio posla zasad odrađuju iznad očekivanja...