Bio je to dan Ivana Turine. I nebo je plakalo za neprežaljenim Jojom čiji se lijes zauvijek spuštao. Plakali su i obitelj i prijatelji, ali i masa poznanika i poštovatelja jer - kod Turine niste imali što ne voljeti. Ispratilo ga je više od tisuću ljudi. Moglo je i više, u Stockholmu bi se okupila barem deset puta veća masa, ali Ivan je dostojno ispraćen i neutješna supruga Senka ima 'milijardu' brojeva za okrenuti kada će joj išta zatrebati...

Šest sata kasnije na teren su istrčali igrači Lokomotive i Dinama. Dvije trenutno najbolje hrvatske momčadi koje vrve od domaćih igrača... No na tribine je taj 'veliki derbi' privukao 300-injak gledatelja. Dinamo gotovo da ima više zaposlenika, samo uže obitelji i najbolji prijatelji svih igrača rezultirale bi većom brojkom. Dinamo, a niti Lokomotiva, nisu privukli niti petinu ljudi koliko ih se okupilo na Miroševcu nedugo ranije.

Može li tužnije? Može. Okupljeni, s iznimkom jednog neumornog navijača na zapadu kojega niti invaliditet ne može odvojiti od Dinama, nisu proizveli niti jedno skandiranje, skoro niti povik. Sam trener Jurčić u elementu koji ga je doveo do isključenja nadglasao bi četiri ovakve publike. Bez da bi promukao.

Jedini koji su pokazali ikakav interes bilo je troje švedskih navijača koji su došli na pokop svoga heroja i koji su u 27. minuti pljeskom i skandiranjem Turini izazvali odobravanje domaće publike. Teško je tim ljudima objasniti zašto su njih troje činili više od jednog postotka gledatelja na stadionu hrvatskog prvaka, ali gospoda iz lože moraju (!) se zamisliti. Ovako više ne ide, festival zagrebačkog nogometa u ovom gradu gotovo da ne zanima nikoga. Nije bilo huligana, ulaznice su se dijelile na raznim nagradnim igrama, čak je otvorena i istočna tribina što je za Lokomotivine dvoboje presedan, ali upisana je sramota na sve četiri tribine. Šteta, od nekada velikog kluba, unatoč odličnoj momčadi i sjajnim rezultatima, ostala je olupina. Skoro pa propuh.