Gotovo čitavu igračku karijeru Jerković je proveo u Dinamu. Debitirao je sa 18 godina i ostao 11 godina. U tom razdoblju zabio je točno 300 golova u 315 nastupa, a specijalnost su mu bili pogoci 'škaricama'. Na Maksimiru je osvojio prvenstvo 1958. i dva kupa ('60, '65), a odigrao je i prvo europsko finale svog kluba u povijesti, kada je Valencia 1963. bila bolja i osvojila Kup velesajamskih gradova.

Za reprezentaciju bivše zemlje odigrao je 21 utakmicu i zabio 11 golova. Četiri od tih 11 došlo je na SP-u u Čileu 1962, kada je Jerković bio najuspješniji strijelac natjecanja, a Jugoslavija četvrta. Igrao je i prvo finale EP-a u Parizu i uzeo srebro. Uspješniji od bivše države bio je Sovjetski Savez.

Upisao je i jedan nastup za Hrvatsku, protiv Indonezije 1956, a karijeru je morao prekinuti sa 29 godina zbog ozljede, tek nekoliko mjeseci nakon što je prešao u belgijski Gantoise. I trenersku karijeru počeo je u Dinamu, a nakon šest godina (1972) zauvijek odlazi iz Maksimira. Preko Klagenfurta i Villacha trenerski put vratio ga je u domovinu, odnosno u Dinamo iz Vinkovaca, kasnije i u NK Zagreb. U Kranjčevićevoj je proveo i posljednje godine nogometnog djelovanja, kao sportski direktor. Otišao je 2000. i u nogometno djelovanje više se nije vratio.

1970. je kao izbornik Jugoslavije u Izmiru osvojio zlato na Mediteranskim igrama, a osam godina kasnije nakratko je bio izbornik najbolje vrste. Bio je i prvi izbornik Hrvatske, koju je vodio u trenucima stabilizacije.

Javno je volio hrvatsku domovinu dok su ostali šutjeli. Kad je neovisnost došla, nije se razmetao. Čvrsta volja i nepopustljivost stajala ga je mnogih privilegija u životu koje su rezervirane za klimavije od njega. Ostao je vjeran svojim idealima i u legendu otišao uzdignute brade, kao jedan od najvećih nogometaša u povijesti države i kao ličnost kakvih je u tužnoj današnjici sve manje i manje.