Prije samog dvoboja bilo je jasno da će se na terenu sudariti dvije reaktivne momčadi, ekipe koje su vičnije destrukciji i obrani nego posjedu i kreaciji. No, ono čemu se nismo nadali je utakmica u kojoj će na terenu biti momčad bez ikakvih ambicija krenuti prema naprijed, bez ikakvih afiniteta prema kreaciji. To je protiv Atletica, u polufinalu Lige prvaka bio Chelsea, klub koji u svojim redovim ima redom reprezentativce najboljih svjetskih nogometnih nacija, igrače koji se smatraju samom elitom u onome čime se bave.

Atletico je pokušavao, pogotovo u drugom poluvremenu, kada su uspjeli pronaći ponešto prostora preko krila, ali sva silna ubacivanja nisu dala rezultata, iako su u nekoliko navrata opasno prijetili Diego Costa i Arda Turan. Ali dvije obrambene linije, često i svih 10 igrača na svojoj polovici te blizu svoga 16-erca bio je stil igre gostiju, a domaći 'atletičari' jednostavno nisu pronašli načina kako probiti tu barijeru.

Na kraju, publika koja je platila ulaznicu mogla bi dobiti povrat novca, kao i svi milijuni gledatelja koji su vjerojatno na neki način platili kako bi gledali ovaj dvoboj. Svi su oni redom, zajedno s nama, ostali uskraćeni pogledati ono što nam je obećano – najbolji nogomet na svijetu – a umjesto toga vidjeli smo samo hrpu agresije, grubih prekršaja i svega ostalog što se ne voli vidjeti na teren.

Prošetati psa, otići u kino, pogledati film ili jednostavno buljiti u prazan zid sve su bile bolje opcije od onoga što nam je priuštio Mourinho. Valjda je zadovoljan – nije izgubio, nije primio pogodak. Bravo maestro! Vaš orkestar odsvirao je kako ste dirigirali. Nadamo se da ste zadovoljni…