Treća sreća. Samo tome su se nadali u Borisovu kada su ove sezone preko Vardara, Debrecena i Irony Kiryat Shmone treći put u povijesti dohvatili Ligu prvaka. U Bjelorusiju su doveli elitu te u Minsku ugostili velikane poput Barcelone, Reala, Milana i Juventusa, i sve što im je nedostajalo jest pobjeda. Treća sreća donijela je i prvi trobod, onaj iz Lillea u prošlom kolu, a sinoćnji trijumf nad Bayernom potvrdio je da je BATE danas europska konstanta i rezultat kontinuiranog razvoja bjeloruskog nogometa.

Bjelorusija i njen nogomet sve su samo ne tipična istočnoeuropska priča. Već smo navikli na klubove koji svoju kompetitivnost u europskim okvirima gotovo pa isključivo kupuju novcem, koji je tek u ponekom slučaju nadogradnja na tradiciju iz nekih starih, komunističkih vremena. Dinamov protivnik praktično je Surkisova igračka, Rhinat Ahmetov ne štedi novac za svoje ljubimce u Šahtaru, a sličnu priču priča i Cluj te rasipni Zenit.

BATE je na potpuno drugoj strani medalje. Ovaj je klub nastao tek 1973. godine, kao klub radnika lokalne tvornice – i to doslovno. Ime BATE je akronim za Borisovsku tvornicu automobilske i traktorske elektronske opreme, čija je momčad bila toliko 'snažna' da je u Sovjetskom Savezu dogurala do republičke lige Bjelorusije, no deset godina kasnije već je bila ugašena. Godine 1996. klub je ponovno rođen i nije bio produkt želje lokalnog oligarha da ima subotnju zabavu. Klupskog predsjednika ne love paparazzi po francuskoj rivijeri da bi ga slikali s polugolim prijateljicama na skupocjenim jahtama. Vlasnik kluba je – majka Bjelorusija.

Posljednja sovjetska država, tako joj tepa njen demokratski izabrani predsjednik Aleksandar Lukašenko. Demokratski na način da je na vlasti još od 1994, a na posljednjim izborima predstavnik opozicije imao je čitavih 3 posto glasova. Jedini parlamentarac koji je početkom devedesetih digao ruku protiv raspada Sovjetskog Saveza svoju je malu kraljevinu napravio prema sovjetskim principima. Radne zadruge i društveno vlasništvo, način je to na koji se i danas živi u Bjelorusiji i način na koji funkcionira BATE.

Momčad koja je s lakoćom svladala francuskog prvaka iz 2011. i najtrofejniji njemački klub u povijesti stvorena je s budžetom ne većim od pet milijuna eura. Klub je i dalje 'društvena svojina', a financira ga tvornica kojoj je 'poklonio' ime te bodovi koje osvaja u Europi. Transfermarkt procjenjuje da je čitava momčad – dakle 25 igrača koje ima u evidenciji – vrijedna oko 20 milijuna eura. Deset milijuna manje nego Manuel Neuer, koji je u utorak kapitulirao tri puta. Štoviše, čak deset igrača Bayerna procjenjuje se na veću vrijednost nego čitava momčad BATE Borisova.

Pitanje koje se jednostavno ne može izbjeći je – kako?

Kako je moguće da ekipa iz takve ekonomski i politički izolirane zemlje bez problema treći put dohvati Ligu prvaka, ne tako davno prođe i kroz skupinu Europske lige, i sve to s pet milijuna nečega?

Kompleksna pitanja obično imaju proste odgovore, a za takve je dovoljno pobrojati – činjenice. A one kažu da je trener Viktor Hančarenko preuzeo BATE Borisov kao tridesetogodišnjak, a već naredne sezone postao najmlađi trener u povijesti Lige prvaka. Od 2007. nije ni mijenjao klub, koji je doduše dominirao u Bjelorusiji (šest uzastopnih titula, trenutno su u seriji od 17 utakmica bez poraza u svim natjecanjima) a trenerska filozofija mu se svodi na diktaturu. Nema individualnih zvijezda, nema isticanja, sve mora biti onako kako je trener osmislio i odredio, momčad mora biti na prvom mjestu. I jedinom mjestu. Pojačanja? Naravno da u Borisovu kupuju, a ove sezone doveli su sedam novih igrača od kojih je pet stiglo iz domaće Premier lige. Preostala dvojica su Bjelorusi koji su se vratili doma, Mihael Sivakov i Aleksandar Hleb.

Činjenica je i da je Hančarenko na teren protiv Bayerna izveo deset Bjelorusa u početnoj postavi. Činjenica je i to da veći dio novca zarađenog od europskih nastupa BATE ulaže u izgradnju novog stadiona u Borisovu – svoje domaće utakmice u Ligi prvaka trenutno igra u Minsku – i da će do 2013. u tom gradu s oko 150.000 ljudi niknuti mali, ali funkcionalni stadion za oko 12.000 gledatelja, vrijedan oko 20 milijuna eura.

Pet milijuna eura uloženih u sezoni, a neki vele i manje, donijelo je za 180 minuta šest bodova i vratilo dva milijuna. A još su minimalno četiri utakmice pred njima...